Kad se smirila euforija oko zauzimanja prvog mjesta UK top liste Engleske sa singlom “Go Now” i album “The Magnificent Moodies“, sišao s top lista albuma, Moody Blues se našao na brisanom prostoru. Bilo je jasno da se uspjeh na istoj formuli neće ponoviti i da je potrebna radikalna promjena.
Ona je došla skoro sama od sebe, jer grupu napuštaju gitarist Danie Lane i basist Clint Warwick, a umjesto njih dolaze Justin Hayward i John Lodge. Još je jedna velika slučajnost odigrala krucijalnu ulogu u transformaciji benda. Mike Pinder je bio zaposlenik elektroničke firme i uspio je nekako od njih nabaviti mellotron, što će dugoročno determinirati ukupni zvuk benda.
Pa i daljnji tijek događaja je išao na ruku transformaciji, skoro nalik gusjenici u leptira. I taj je dio danas nepojmljiv, ali nekada, nekada su umjetnici imali muda, a diskografske kuće u sljepilu novog izvora škuda, doslovno glupe.
Naime, kako je bend tavorio nakon silaska sa scene, financije su im bile nikakve, matična diskografska kuća Deram je ponudila grupi da snimi promotivnu ploču kojom bi promovirala novu tehnologiju stereo snimanja. Čak su im dali i koje kompozicije snimiti, a radilo se o obradi Dvořákove “Simfonije iz Novog svijeta“, a ostatak je trebao biti napunjen obradama rock and roll standarda.
The Moody Blues – “Tuesday Afternoon”
Dobivši priliku za snimanje, grupa u suradnji s producentom Tonyjem Clarkom ulazi u studio i tada se događa nešto što se nikada dotada, a ni poslije nije dogodilo. Sve što im je diskografska kuća dala da snime, ostavljaju sa strane i počinju raditi na vlastitom studijskom materijalu.
A on je bio inovativan za to vrijeme, naime, zamislili su konceptualni album koji pokriva jedan dan jednog čovjeka. Ideja je bila da se svaki dio dana uklopi kao fragment u kompaktnu cjelinu i sve skupa poveže orkestralnim interludijima. Za to su zadužili Petera Knighta, koji je napisao te prelaze i snimio ih sa svojim London Festival Orchestra.
Pri tom moramo naglasiti da, za razliku od mnogih radova koji su došli kasnije i bili snimani u suradnji sa simfonijskim orkestrima, grupa je decidirano podijelila pjesme koje su vodile do prelaza i pjesme nakon njega; nije bilo miješanja simfonijskog orkestra i benda. To je u mnogome pomoglo kompaktnosti albuma i izbjegnuta je zamka pretencioznosti koja je krasila slična djela koja su slijedila.
Danas se nameće pitanje: kako je moguće da je grupa s producentom i s cijelim simfonijskim orkestrom radila to što je radila, a da nitko iz diskografske kuće nije ništa primijetio?
Teško je danas odgovoriti na to, ali jedan od odgovora koji je veoma blizu istini jest da moguli diskografskih kuća nisu imali pojma što im puleni snimaju, niti ih je bilo brige, sve dok je donosilo novac.
Dakle, album “Days of Future Passed” izlazi i ne izaziva euforiju. Pa ni singlica “Nights in White Satin” ne pobuđuje neku veliku pažnju.
Jest da dolaze na skromna mjesta na top listama, ali to je bilo daleko od značaja koji album nosi.
Razlog je veoma jednostavan: album je bio ispred svog vremena, jer kako drugačije objasniti činjenicu da su singlica i album ponovno izdani 1972. godine i u tom trenutku eksplodiraju na top listama diljem svijeta.
The Moody Blues – “Nights In White Satin”
Bila je to velika ulaznica grupe za američki kontinent, koji će godinama kasnije postati njihovo glavno uporište, gdje u pojedinim dijelovima ne rijetko imaju status kulta. (Nadam se da će se jednom napisati i ta priča u punoj snazi i istini, jer danas djeluje nestvarno!)
Album “Days of Future Passed” je album koji je doslovno spasio The Moody Blues od zaborava, ali i skoro slučajno pomogao izmisliti progresivni rock sympho usmjerenja.
Sam album danas jedva odolijeva zubu vremena. Već na prvu je jasno da su dvije kompozicije, obje je napisao Justin Hayward, “Tuesday Afternoon” i “Nights in White Satin“, zauvijek ostale u orbiti evergrina, dok je ostatak materijala ipak dobio udarac vremena; percepcija neujednačenosti se samo povećala protokom vremena.
Interesantno je da kritika s obje strane Atlantika nije obožavala Moody Blues; albumi su im redom bili ocijenjeni daleko, daleko lošije nego što su to pokazivali plasmani na top listama. A oni su bili monstruozni, odveli su grupu u kult sljedbeništva. ( prema nepotvrđenim izvorima, samo u Los Angelesu i njegovoj okolici tijekom osamdesetih prodavalo se oko 10 000 primjeraka nosača zvuka benda, svaki dan! Svaki dan!)
Iako je komercijalni uspon albuma “Days of Future Passed” bio izuzetno spor, grupa je uspjela pokriti sva dugovanja prema matičnoj diskografskoj kući, sklopiti “pakt o nenapadanju” i krenuti dalje. No, diskografska kuća je ipak naučila lekciju i stavila veto na upotrebu simfonijskog orkestra na sva daljnja izdanja grupe. To ih i nije pogodilo, jer na sceni je već bio Mike Pinder i njegov mellotron, s kojim se dobrano pokrivalo sve što simfonijski orkestar treba pokriti i još više od toga.
Album “Days of Future Passed” je u biti prvi pravi album grupe Moody Blues i album koji je donio prve korake konceptualnog pristupa i progresivnih aranžmana u kombinaciji sa simfonijskim orkestrom. Bili su pioniri nečega što će eksplodirati tek za koju godinu.
Sa sljedeći albumima grupa će se “shiftati” na kompleksne kompozicije i koncepte kojima će zauzimati pozicije i s kojih će harati pozornicama diljem svijeta i tako se upisati i povijest moderne muzike koja će ime Moody Blues smjestiti na počasno mjesto na samom vrhu.
Moody Blues – “Days of Future Passed” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
