U zadnje vrijeme sve više na površinu izlazi jedna na prvi pogled čudna poslovna kombinacija.
Cruising business je najprije sramežljivo, a onda marketinški agresivno uskočio u vlak sentimenta i prizivanja nekih prošlih, „ljepših vremena“.
Sve je počelo prije nekih par godina, kada je Carnival Cruise došao na ideju da angažira već olinjale rock zvijezde, i po njima nazove cijelo putovanje. Dakako, radilo se o grupi Moody Blues.
Kako je grupa imala dugi niz desetljeća kultni status, reakcija nije izostala. Brod, a potom brodovi, su bili potpuno rasprodani. Koliko me sjećanje služi, za njima su krenuli Journey i REO Speedwagon. I lista se počela naglo širiti.
Vidjevši da imaju zlatnu koku koja nese još zlatnija jaja, cruising industrija stvara sofisticiraniji pristup marketinškoj strani projekata, tako da danas imamo potpunu simbiozu krstarenja i rock koncerta. Mamci su veliki čak i za prosječnog konzumenta rocka iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Najveće nekadašnje zvijezde mogu vidjeti za par stotina dolara, u tijeku sedmodnevnog putovanja.
Primamljivost je dodatno pojačana samom prezentacijom, jer očito, organizatori nisu štedjeli novca.
Tako je za zadnji projekt „Cruise to the Edge“, kojeg nosi ime grupe Yes, čak angažiran Roger Dean za grafička rješenja reklamnog materijala i plakata. Znajući da je baš taj Roger Dean, svojim specifičnim stilom, autor većine omota za grupu Yes i isto tako, autor najvećih i najpriznatijih omota albuma uopće, dimenzija ovog pothvata iskače iz sasvim običnog projekta.
I kad na sve to skupa vidimo, da su u njemu, osim grupe Yes, grupe Marillion, Steve Hackett, grupa UK, Queensrÿche Tangerine Dream, Renaissance, Patric Moraz, Pemiata Fornerija Marconi, Stick Men (Tony Levin), Strawbs, Soft Machine Legacy i još par relativno nepoznatih grupa, onda ne poznam nikog tko bi mogao odoljeti ovom izazovu. Toliko imena na jednom mjestu, to je kao festival nad festivalima.
No, kao i svaka medalja i ova ima svoju drugu stranu.
Sve nabrojene grupe su svoje zenite odavno prošle, i teško da se od i jedne može očekivati bilo što drugo do reciklaže starog materijala. Ništa lošeg ni u tome, jer ipak, bolje jednom doživjeti ih u živo nego nikada. I tu se krije kvaka 22. Naime, sve ovo skupa mi ostavlja pomalo tužno/gorak okus u ustima. Čak takav, da me u neku ruku odbija bilo kakva pomisao od posjeta i kupovanja ovog paketa.
Zašto?
Pa jednostavno, sva ta velika imena, koja su svoje rekla desetljećima prije ovog projekta, pomalo otužno djeluju pokušavajući dosegnuti ono što više ne mogu, i čega uostalom, više nema. I u tome je pad, jer pitanje koje lebdi nad pozornicom je, da li je bolje ostaviti u sjećanju grupu Yes ili Marillon u svjetlu u kojem su zapamćeni, kao inovatori i progresivci, ili popustiti znatiželji i krenuti u susret razočaranju.
Jer što drugo očekivati kad se na pozornici popne par staraca koji pokušavaju prenijeti atmosferu koja je davno ishlapila?
Svi ljubitelji šampanjca znaju, on se pije i konzumira dok je svjež i pun prskavih mjehurića. Kad naboja i mjehurića nestane, sinonim vrhunske kvalitete i ekskluzivnosti, se pretvara u loše vino.
Eto zato vjerojatno nikada neću ići na putovanje, na kojem ću na pozornici gledati svoje nekadašnje junake. Neka ostanu u mojoj memoriji onakvi kakve sam ih zapamtio, velike, inovativne, beskompromisne i nadasve ponosne.
Jer svi ovi atributi koje sam nabrojio, padaju nakon samo jednog pogleda na pozornicu ukrašenu perjem nekih prošlih vremena!