Nisam nikada sanjao da ću pisati o koncertu sa broda ..ali i to se dogodilo. Obično izbjegavam pisati o brodu inače, kako svojevremeno na blogu, tako sad na portalu. No, ovo je ipak posebna situacija. Posebna u tome, što se u paradu kiča umiješao jedan događaj koji se ne viđa svaki dan. A da li se i ovaj ipak upleo u tu paradu ili se izdvojio svojom osobnošću, pročitajte u ovom osvrtu.
Dakle, ovih dana se na mom brodu održao koncert „tribute“ grupe The BeatleBeat. (Mislim da jasno koju grupu donose.) Iskreno rečeno, po samoj najavi, nisam puno očekivao. „Take a money and run“ filozofija na ovim prostorima je poprimila obilježja epidemije, tako da sve organizacije ove vrste primam s dozom skepse.
Na ovom portalu sam se već osvrnuo na gostovanja velikih grupa po različitim kružnim putovanjima („Quo Vadis“), tako da je ovo u neku ruku nastavak, ovaj put, iz prve ruke.
Toliko za uvod.
Sam koncept koncerta je zamišljen kao replika Ed Sullivanove emisije, u kojoj su po prvi puta gostovali The Beatles. Ova se emisija u biti uzima kao početak Britanske invazije na američki kontinent. Invazija je kao što znamo, poprimila razmjere epidemije, donoseći preko Atlantika stotine grupa sa Otoka, koji su pomeli cjelokupnu američku scenu. Skoro preko noći!
I da ironija bude veća, Englezi su to odradili sa američkim izvozom. (O tome drugom prilikom.)
Uz tribute band BeatleBeat, u uvodu i kao host je nastupio glumac George Trullinger, dobro se snašavši u ulozi Ed Sullivana. Očito da iza ovog čovjeka stoji poprilično sati na pozornici kao „stand up comedian“. Nakon „stand up“ uvoda na pozornicu su uskočila četvorica „mladića“.
Bilo je pomalo otužno vidjeti skoro pedesetogodišnjake, obučene kao the Beatles šezdesetih, kad su ovi imali manje od dvadeset godina i kao takvi, ostali u kolektivnoj memoriji.
Prvi su odsvirani taktovi jasno ukazali da sva četvorica vladaju svojim instrumentima, no odmah se nad pozornicom nadvio oblak sterilnosti.
Znajući originale, teško se bilo oteti dojmu rutiniranog izlaganja.
U prvom djelu koncerta, izvodili su pjesme The Beatlesa iz rane faze, u stvari pjesme koje su ovi izveli te povijesne večeri kao gosti Ed Sullivana, i još par iz tog razdoblja.
Sve u svemu oko pola sata.
Pauzu između dva djela koncerta je ponovo napunio George, ovaj put skoro pa u potpunosti u ulozi komičara. Btw, njegova sličnost sa Ed Sullivanom je stvarno frapantna.
Drugi dio koncerta je počeo sa pjesmama iz kasnijeg razdoblja života grupe. Čak su i muzičari na pozornici bili obučeni u kostime „ala Sgt Pepper“. Dakako, i izbor pjesama je bio u skladu. Ovaj put izvođenje je ipak dignuto na jedan malo viši nivo. Izvodeći standarde The Beatlesa iz kasnijeg razdoblja stvaralaštva, grupa ipak u neku ruku počima funkcionirati, ali još uvijek ne na energetskoj razini.
Sam kraj koncerta je ujedno bio i najbolji dio. „Get Back“ i „While my Guitar Gently Weeps“ su bili vrhunac večeri i ujedno i kraj „obaveznog“ dijela koncerta.
Bis je bio posvećen vječnoj, „Hey Jude“
Publika sastavljena većinom od starije generacije, lijepo je primila poznate melodije, te je sa te strane koncert ispunio očekivanja.
No, sa druge strane, nakon ovog koncerta mi se još jače nametnula korekcija teze o nekom produžetku života rocka u vidu reproduktivaca. Po uzoru na klasičnu muziku.
Teza o kvalitetnoj reprodukciji donekle stoji. Imao sam priliku biti na koncertu grupe Australian Pink Floyd Show, koja je izvodila odabrane teme Pink Floyda. Koncert je bio stvarno dobar. Paralele sa predmetnim ne postoje. Jer, opus grupe Pink Floyd se može kvalitetno izvesti, uz dovoljno znanja, puno uloga, i uz pomoć tehnologije. No, u slučaju kad je grupa na sceni izgarala isporučujući energiju u slapovima, reprodukcija se jednostavno svodi na prazno nabrajanje nota. Jer ne zaboravimo, 90% rocka je sirova energija. Izvući note iz nje, staviti ih na papir, te reproducirati, dobivamo nešto sasvim drugo.
Sterilnu prezentaciju onoga što se nekada nazivalo rockom.
I to se dogodilo na ovom koncertu!
