U povodu koncerta Masima u Splitu, za praznik Sv. Duje, donosim osvrt na sličan koncert, koji se zbio u maloj dvorani Gripe, 22, Veljače, 2013. godine.
Kao i svaki osvrt, pa tako ni ovaj, nema svoj vijek trajanja. Stoga, nakon što pročitate ovaj članak, na koncert Massima možete otiči bez ikakvih nedoumica!
U subotu navečer, Massimo je nastupio u Splitu, pred prepunom malom dvoranom na Gripama.
Vjerojatno se organizator preračunao u kalkulaciji, jer bilo je očito, velika dvorana ne bi zjapila poluprazna. Mala dvorana je bila puna kao šipak, tribine i parter, čak su i pozadinske tribine, koje su obično i normalno bez gledatelja, bile pune. Split je ovaj put pokazao da ipak diše jednom višom razinom kulturnog poimanja muzike.
Sam koncert je počeo s par minuta zakašnjenja, jer su Splićani, po tko zna koji put, počeli ozbiljnije ulaziti u dvoranu, par minuta prije koncerta. No, to je već valjda lokalna tradicija, te se stoga mora poštovati.
Kao predgrupa je nastupio Dalibor Prochazka s pratnjom. Nije uspio motivirati publiku svojim izvođenjem, ali ipak je izmamio pljesak za trud.
Massimo je stigao u velikom stilu. Prve note su bile impresivne, kao i uvodni performanse kojeg je Massimo odradio.
Koncert je otvorila „Sjaj u travi“, pomalo drugačijeg aranžmana, ali uvijek dobra. (I moj favorit!). To je bilo dovoljno za probijanje leda.
Publika je očito već došla pripremljena na koncert, te su teme koje su se nizale jedna za drugom, sa svojim refrenima bile primljene sa oduševljenjem. Dakako, bilo je prekrasnih trenutaka, kad je Massimo pustio publiku da potpuno preuzme kontrolu nad melodijom.
Bili su to, emocionalno, najljepši dijelovi koncerta. Inače, cijeli je koncert bio debelo napunjen emocijama, koje su ne samo jednom prijetile da pređu u patetiku. No, to se nije dogodilo, jer je Massimo u stilu „velikog meštra“ vodio koncert.
Rijetki su umjetnici danas koji si ovo sve skupa mogu priuštiti na ovaj način. Istovremeno, u dvorani nije bilo euforije koja bi graničila sa histerijom, ali bilo je atmosfere, one prave, koja znači komunikaciju pozornice i publike.
Pošto ovo i nije bio klasični rock koncert, izostali su jeftini trikovi za podizanje publike, a to uostalom nije bilo ni potrebo, jer je publika bila na visini zadatka. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio splitsku publiku ovako zbijenu i jedinstvenu. I da spomenem još i to, kad o publici govorim, sačinjavale su je većinom žene. Pomalo čudno, ali ne i iznenađujuće, jer Massimo i njegova muzika nisu „macho“ orijentirani, tako da ga velika većina muškog dijela potencijalne publike vidi kao ženskog izvođača. Što je dakako, potpuno pogrešna percepcija.
Sam koncert je protekao glatko, Massimo je majstorski dozirao emocije koje su slijevale sa pozornice. Doduše, bilo je malih tehničkih problema na početku koncerta, no oni su brzo bili eliminirani.
Sa osobne strane, nisam ljubitelj njegove muzike, mogu je poslušati, ali jednostavno mi je premalo izazovna s instrumentalne strane. No, to nije njegova krivica. On ima svoj stil, ja svoj ukus, ali i pored toga, nalazimo se redovno i redovno s njegovog koncerta odlazim zadovoljan. Možda će izgledati pomalo čudno to sto pišem, ali tome je tako.
A evo i zašto!
Massimo je profesionalac od glave do pete. Vjerujem da izgara u svakom segmentu organizacije koncerta, njegove pripreme i dakako, samog izvođenja.
Nadalje, očito je da ne škrtari sa muzičarima, jer imati na pozornici, pored klasične rock formacije i violinu, udaraljke, saksofon, trubu i trombon, te dva prateća vokala, znači samo jedno – prioritet je zvučna slika. A ona nije izostala niti jedne sekunde. Doduše, svi su instrumenti bili upregnuti u kruti okvir kompozicije i Massimovog vokala, ali to ne umanjuje impresivnu sliku koja je dolazila s pozornice. Uostalom, i to je dio Massimovog stila i pristupa, kojeg treba poštovati.
Massimo je umjetnik koji malo novoga izdaje, ali cijelo vrijeme njeguje ono svoje staro ili obrađeno. To mu je još jedna pozitivna s moje strane.
„Loše vino“ je ponovo, po tko zna koji put, s njegove strane bilo izvedeno besprijekorno, novo, svježe i niti malo „loše“.
„Gracija“ je pridonijela dodatnim poenima, a moje iznenađenje večeri je tema „Benzina“. Tu pjesmu u originalnom obliku jednostavno nisam mogao svariti. Ona je pridonijela tome da sam Massima godinama odbacivao kao šlageristu, koji se šlepa s par hitova. No, na ovom koncertu je ta ista „Benzina“ dobila novo ruho. I sviđa mi se. Iz nje je izbačeno žutilo refrena, koje je imalo samo jednu svrhu, ponijeti neku melodiju, koja ni sama ne zna gdje je više šuplja. Zamijenio ju je narativni pristup, koji je idealno legao na podlogu.
Bravo !
Ima još nešto. Sama pojava Massima i njegovo kretanje, odaje decentni pristup dinamici na pozornici. Svi su muzičari, manje više statični, a Massimo je taj koji artikulira tu ukupnu dinamiku pokreta, i skoro „baletnim“ pokretima, dirigira događajima koji slijede.
Njegova mimika, ili bolje rečeno, pantomima, uz gestikulaciju rukama, isporučuje i potvrđuje ono što muzika kaže. Bez skakanja, poskakivanja, kreveljenja i dodvoravanja publici, Massimo svoj lik smješta na pozornicu tvoreći njime integralnu sliku predstave. Dakle, mislim da sam dovoljno nabrojio zašto volim Massima.
I za kraj, par riječi oriječi o pratećem bandu i samoj produkciji koncerta. Nema se puno o pratećem bandu izuzev komplimenta, da su skoro pa besprijekorno odradili koncert, podupirući Massima u svakoj sekundi na pozornici. Očito da se radi o profesionalcima koji znaju što rade i znaju kako to odraditi.
Na ovaj koncert sam krenuo sa jednom jasnom slikom, kako produkcijski treba izgledati. Jer od čovjeka koji je jedini uspio kvalitativno ozvučiti Kulu Karmelengo u Trogiru, očekivanja su velika. I nije me razočarao. Zvuk je bio balansiran i dobro raspoređen u prostoru. Jačina je bila decentna za tu vrst koncerta. Tonac za mix pultom je očito znao što radi, a isto tako, očito je, da je na debelom tragu Massimovih zahtjeva.
Zamjerke, malo ih ima, ako ih se uopće isplati ovdje spominjati, ali, da ne bude sve u naj maniri, evo ih.
Massimov glas se na trenutke gubio iz fokusa, kažem na trenutke, jer to je bilo skoro pa neprimjetno. Isto se može reči i za prateće vokale. Početak koncerta je obilježio mali tehnički problem s gitarom, ali isto tako, dok tonac nije pronašao mjesto za violinu, malo je se čulo na početku koncerta.
I to je sve, sa moje strane.
Massimo je isporučio još jedan lijepi koncert, i očito je da ga Split voli.
Drago mi je, jer će se sigurno vratiti, i pružiti nam ugodnu večer koja ostaje u sjećanju. Meni ih je do sada podario tri, a nadam se da brojka nije konačna.
Eto!
