Bilo je to davno, kad je Korni Grupa harala progresivnom scenom bivše Juge. Slušati Korni Grupu značilo je biti u trendu, značilo je biti “in“.
Kao što je bilo uobičajeno u to vrijeme Korni Grupa je živjela dva života, na dva kolosijeka, jedan progresivni i drugi „festivalski“. Ne treba puno objašnjavati razlog tog duplog života, jer kao i danas, ni nekada se nije baš moglo živjeti od muzike koja svoje uporište nalazi u progresivnom elementu.
Kornelije Kovač je bio lokomotiva benda, osoba koja je napisala skoro cijeli opus Korni Grupe. Kad je grupa prestala s radom, nije se našao na vjetrometini, jer teren je već bio spreman.
Kako je u Korni Grupu doveo pjevače Dalibora Bruna, Zdravka Čolića, Zlatka Pejakovića, Dadu Topića, … , nije bilo teško za pretpostaviti da će ih, ne sve, ali većinu, nastaviti pratiti svojim kompozitorskim radim. Tako je recimo za Zdravka Čolića napisao skoro sve njegove velike hitove. Kao hitmaker se iskazao još dok je bio u Indexima, dok je po oformljivanju Korni Grupe ipak taj segment njegovog rada bio potisnut na račun progresivnog. I tu je stvarao hitove, ali svi oni su bili obilježeni „stigmom nužnosti“.
Uz Zdravka Čolića je pisao za nebrojeno izvođača, skoro pa neselektivno. Jednostavno je svoj izričaj prilagođavao izvođaču, bila ona Lepa Brena ili pak Zlatko Pejaković ili naposljetku Zdravko Čolić.
Pisao je i filmsku muziku, izdavao solo albume. Pisao je za kazalište, uglavnom, do kraja života se bavio s onime što je najbolje znao, s muzikom. Za njega muzika nije imala granica, nisu postojala ograničenja žanrova, postojao je samo način na koji će biti prezentirana.
Stoga, nije za ništa stekao ugled jednog od najvećih na ovim našim prostorima i ne za ništa, po vijesti o njegovoj smrti mnogima se ukazala suza u oku.
R.I.P. Korni!
