David Gilmour nikada nije bio glazbenik koji žuri. Njegova karijera obilježena strpljenjem, promišljenošću i umjetničkom dosljednošću svjedoči o čovjeku koji cijeni kvalitetu nad kvantitetom. Tome u prilog najviše govori podatak da je u više od pet desetljeća glazbene karijere objavio samo pet solo albuma.
“Luck and Strange”, njegov posljednji solo album izdan 2024. godine, slušatelju pruža introspektivno putovanje kroz vrijeme i duboko emotivan zapis čovjeka koji se suočava sa temama prolaznosti, ljubavi, obitelji i nasljeđa.
Pitanje koje se uvijek postavlja kada Gilmour objavi solo album je ’može li se odvojiti od sjene Pink Floyda?’
I naravno da ne može, ali on to ni ne pokušava. Niti je “Luck and Strange” nekakav pokušaj ponovnog osvajanja flojdovskih visina, ali nije ni reciklaža prošlosti…, već osobna refleksija glazbenika koji više nema što ikome dokazivati, ali još uvijek ima nešto za reći. Album ne nudi nikakvu revoluciju, ali ni ne podilazi previše nostalgičnoj publici.
Po samom zvuku i atmosferi, “Luck and Strange” je prilično melankoličan album, s trenucima nekog meditativnog mira. U usporedbi s “Rattle That Lock”, koji je bio dosta dinamičniji i stilski raznovrsniji, “Luck and Strange” je povučeniji i skloniji kontemplaciji. Malo podsjeća na “On an Island”, ali s nešto dubljom sviješću o vremenu koje neumoljivo prolazi.
Produkcija albuma je, također, prilično nenametljiva i suptilna, možda čak i previše. Nema nikakvih tehnoloških egzibicija ili prenatrpanih aranžmana. Svaki instrument ima svoje mjesto, a Gilmourova gitara, iako dominantna, nikada ne guši ostale elemente.
“Luck and Strange” započinje orkestralnim uvodom, skladbom pod nazivom ’Black Cat’.
Ovaj instrumentalni komad, iako relativno kratak, služi kao uvertira koja postavlja tonalitet i atmosferu cijelog albuma, nagovještavajući dinamiku koja će se provlačiti kroz njegov tijek.
Sličan pristup uočljiv je i na “Rattle That Lock”, gdje nas fenomenalna ’5 A.M.’ također uvodi u album. Iako su obje skladbe orkestralne i atmosferične, ’5 A.M.’ ima nešto šire razmjere i dubinski emocionalni utjecaj, dok je ’Black Cat’ puno sažetija i služi više kao nagovještaj onoga što slijedi.
Gilmour je uvijek bio majstor u stvaranju atmosfere kroz instrumentalne uvodne dijelove, što možemo vidjeti i u njegovom radu s Pink Floydom. Prisjetimo se samo uvodnih taktova ’Shine On You Crazy Diamond’, s albuma “Wish You Were Here,” ili ’Cluster One’ s “The Division Bell”. ’Black Cat’, iako ne doseže epske razmjere tih kompozicija, svakako ima sličnu ulogu, a to je priprema terena za ono što dolazi, bez riječi, ali s puno emocija.
David Gilmour – “Luck and Strange”
Naslovna pjesma albuma “Luck and Strange” donosi jednu od najzanimljivijih priča u vezi s albumom. Naime, u njoj su korišteni snimljeni klavirski dijelovi Richarda Wrighta iz 2008. godine, što pjesmi daje dodatnu težinu, pogotovo za dugogodišnje fanove Pink Floyda. Wrightove klavijature i Gilmourova gitara uvijek su bili moćna kombinacija, a ovdje su, makar i posthumno, ponovno spojeni u istom komadu glazbe. Gilmour ovdje izvodi svoj prvi solo na albumu, koji je dosta odmjeren i nenapadan, a i sam vokal mu je nešto dublji i hrapaviji nego na njegovim ranijim radovima. Gilmour je oduvijek imao specifičan način pjevanja, ali ovdje mu glas zvuči starije i mudrije, kao da priča priču iz perspektive nekoga tko je prošao mnogo toga. Ali isto tako, treba uzeti u obzir da Gilmour dogodine puni 80 godina života, a da ga glas još uvijek jako dobro služi.
Pjesma ’The Piper’s Call’ već samim imenom otkriva dublju simboliku. Piper je lik koji se provlači kroz flojdovsku mitologiju još od albuma “The Piper at the Gates of Dawn”. Samo što se ovdje ne radi o Sydovom psihodeličnom lutanju, već o nečem drukčijem. Ovo je poziv na suočavanje sa sudbinom, na bijeg iz komfora. U pjesmi se miješaju folk elementi i bluesy gitarske dionice, stvarajući dojam fuzije različitih glazbenih stilova. Gilmour je u nekoliko intervjua napomenuo da je tijekom snimanja albuma eksperimentirao sa akustičnim zvukovima, i upravo se to čuje u ovoj pjesmi.
’A Single Spark’ počinje dosta lagano i čak neinspirativno, i na prvo slušanje može zvučati i prebanalno, ali kasnije nam Gilmour pruža ono što najbolje zna, emociju kroz žice Stratocastera. Ovdje se služi svojom poznatom tehnikom dugotrajnih tonova…, minimalizam u notama, ali maksimum u izražaju.
Slijedi kratka, ali moćna ’Vita Brevis’. Latinski naslov, koji znači ’kratak život’, odražava temu prolaznosti koja se provlači kroz cijeli album.
Za pjesmu ’Between Two Points’ koju originalno izvode indie – pop duo Montgolfier Brothers, Gilmour je rekao da ju je odavno htio uklopiti u neki svoj materijal, te da ju je sada konačno snimio, i to uz vokalnu izvedbu njegove kćeri Romany Gilmour. Ova suradnja obitelji Gilmour dodaje dodatnu dimenziju pjesmi i čini ju jednom od istaknutih točaka albuma.
David Gilmour – “Between Two Points”
Nasuprot tome, ’Dark and Velvet Nights’ je apsolutno najslabija točka albuma. Sa svojim drugorazrednim funky ritmom i trivijalnom lirikom Polly Samson, ta stvar jednostavno nije imala šanse. Ni kratka Gilmourova solaža na kraju pjesme nije puno pomogla.
Iako album nije konceptualan, kroz njega se provlači tema smrtnosti. Ovaj osjećaj je posebno izražen u pjesmi ’Sings’ gdje je stavljen naglasak na odličan Gilmourov vokal uz minimalnu orkestraciju. Cijelu pjesmu se može opisati kao emotivnu refleksiju o životu, ljubavi i prolaznosti.
I na kraju, dolazimo do pjesme ’Scattered’, sedam i pol minuta Gilmourova veličanstva u njegovom najautentičnijem flojdovskom obliku. Sve je ovdje…, njegov prepoznatljivi izražajan vokal, duboka lirika o prolaznosti i smrti, a iznad svega, gitarski solo koji kao da je iščupan iz njegovih najboljih dana. ’Scattered’ je manifestacija svega onoga što David Gilmour predstavlja, trenutak u kojem se njegova prošlost i sadašnjost slijevaju u jedan glazbeni vrtlog.
Isto tako, ’Scattered’ je definitivno kruna albuma i njegov emocionalni i umjetnički vrhunac. Ako vas ostatak albuma nije u potpunosti osvojio, ’Scattered’ će vas natjerati da sve preslušate ponovno, ali ovaj put s drugačijim razumijevanjem.
“Luck and Strange” vjerojatno nije najbolji album Davida Gilmoura, ali je možda najiskreniji.
Da li je ovo njegov konačni oproštaj?
Možda. Možda i nije. Ali jedno je sigurno, ako jest, oprostio se baš onako kako treba. Bez pompe i suvišne dramatike, samo s gitarom, glasom i istinom koju nosi u sebi.
Jer, na kraju krajeva, glazba nije utrka, a smrt nije kraj…, barem ne za one čiji zvuci ostaju u eteru dugo nakon što ih više ne bude.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
David Gilmour – “Luck and Strange” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
