David Gilmour, … gitare, … trenutak, vrijeme, …

Ne baš obična prodaja!

David Gilmour je ponudio sve svoje gitare (osim jedne!) onima koji imaju dovoljno da ih kupe. Kolekcionari, od kojim mnogo nemaju baš neke veze s muzikom, su se sjatili na aukciju.

Sav prihod je otišao u dobrotvorne svrhe i time je David stekao nepodijeljene simpatije svih redom. Imao ih je i prije, ali ovako masovno i medijski popraćeno, nikada.

Kao što se očekivalo, gitare su „ubrale“ veliki novac, ukupno 21 490 750 dolara, od kojih je (ponovo) prema očekivanju, najveću cijenu postigao ‘Black Strat’ Fender Stratocaster, s cijenom od vrtoglavih 3 900 000 dolara. Ovo je ujedno i rekord kojeg će teško, itko, ikada oboriti, dakako, osim njega samoga ako/kad se ponovo nađe na prodaju.

Ono što je ipak prošlo ispod radara medijske pomame jest trenutak u kojem se odvijala prodaja, ali i sam kontekst vremena i muzike koju predstavlja arsenal ponuđenih gitara. Nije tajna da su sve gitare bile dio povijesti koja se pisala u studiju, ali i pozornicama diljem svijeta, kad su na svjetlo dana izlazila remek djela moderne muzike ili nezaboravni koncerti.

Rock je iznikao kao dio kontrakture šezdesetih godina i u buntu borbi protiv establišmenta, evolucijski sam postaje ono protiv čega se borio, establišment!
Nakon pola stoljeća, krug se zatvara i ova je aukcija dio tog procesa koji pored okoštavanja rocka kakvog smo nekada poznavali i voljeli, na vidan način donosi sliku i status pokreta kojeg zauzima danas.

Kad su se prije pola stoljeća Stradivarijeve violine prodavale za milijune dolara, rockeri su s prezirom odmahivali rukom u kojoj su držali komad šperploče na kojoj su nataknuli vrat s pragovima i u tijelu ugradili magnete. Te prve gitare koje su bile većinom ručno rađene po podrumima i garažama su imale ulogu ovna koji je treskom otvorio vrata rocku i pri tom pomeo sve što mu se našlo na putu, pogotovo ono što je bilo iza njih.

Prva su izdanja privukla mase, a time i diskografske kuće koje odreda pokušavaju kapitalizirati na ugovorima koje su imali u ruci, s kojima su umjetnicima ostavljali mrvice, dok su sebi grabili lavovski dio. No, iz tih divljih vremena su se rodila najveća djela muzike prošlog stoljeća, jer je s pokretom nastupio proces najveće demokratizacije koje je muzička scena poznavala od svojeg nastanka još u pećinama. Svatko, ali doslovno svatko je mogao uzeti u ruke gitaru, bubanj, bas .. , i privući bar auditorij iz svoje ulice. Oni smjeliji su „pucali“ na gradske limite, dok su oni talentirani probijali sve granice i osvojili cijelu zemaljsku kuglu.

Bio je to proces kojeg je na počecima pratila revolucija unutar socijalnih, ali i političkih granica, revolucija koja je de facto prije okončala nego je dignuta.
No, ovo je neka druga priča!


aukcija ‘Black Strat’ Fender Stratocastera

Dolaskom novog stoljeća krug se počinje polako zatvarati, nekadašnje veličine skoro da ne postoje, rijetki su aktivni, ali industrija treba svjež novac i počinje bezobzirna eksplantacija nostalgije. Po „dnu kace se grebu“ demoi, alternativne snimke, dodaju se ponovno izdanim albumima, kreiraju se box setovi.

Kako bi se privuklo nove kupce, remasteriraju se remasterirane snimke koje su remasterirane od remasteriranih originala koji su remasterirani od analognih remasteriranih izvora, .… .

Ukratko, reciklaža je dobila olovni zamašnjak i nema teorije da će uskoro prestati. Novac u igri je još uvijek velik, ulozi nikakvi, dobit ogromna.

Aukcije instrumenata na kojim su svirale nekadašnje veličine su isto tako aktualne, ali David Gilmour je svojom akcijom postavio novi standard i nema sumnje, veoma skoro će i ostali slijediti njegov korak. Onog trenutka kad posljednji komad „vrijednog“ instrumenta promjeni vlasnika, bit će to završni čin procesa koji je u pola stoljeća i kusur godina napravio svoj puni krug.

Muzika će u međuvremenu krenuti nekim drugim smjerom, tokovima koji su nam strani ili bliski, ovisi o spremnosti kojom smo voljni prihvatiti promjene u ukusima i ponašanju masa. Ono što se može sa sigurnošću prognozirati jest da novog booma skoro neće biti, underground će se, po uzoru na jazz, još više zakopati u samozatajnost izričaja i egzistirat će u oazama, koje će rijeko tko van njih razumjeti.

Masovna produkcija će podilazili masovnom ukusu (ili neukusu), te će se prevladavajući trendovi razvijati i kreirati u laboratoriju diskografskih kompanija, lansirati kao nešto novo, potrebno svakom, do sljedećeg potrebnog i novog …

Crno?
Ne baš, otvorite prozor, sunce i dalje sije!
Dakle, odgovor je: stvarnost!

Eto, to je kontekst u kojem je David Gilmour napravio veliko dobro djelo i poklonio veliku sumu novca za sprečavanje globalnog zagrijavanja. Ironija cijelog događaja i jest u tome da je borba na oba fronta, muzičkog i ekološkog, unaprijed izgubljena i to ih veže. Jedan je pao pod pritiskom i diktatom multinacionalnih diskografskih i medijskih kuća, a drugi na zdravom razumu.
U čemu u biti nema nikakve razlike!

PS – jedina gitara koja nije bila na aukciji, a poznato je da je u posjedu Davida Gilmoura jest ’55 Fender “Workmate” Esquire, pogodite zašto je nije prodao?


 Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.

na vrh