Simbolično ili ne, na Dan mrtvih, dok su svijeće gorjele po grobljima, u zagrebačkom Boogaloou odvijao se drugi, mračniji obred sjećanja.
Nakon točno dvije godine od posljednjeg zagrebačkog nastupa, bend Swans, jedan od najintenzivnijih i najbeskompromisnijih projekata suvremene glazbe, ponovno su se vratili pred domaću publiku. Povod je novo, i po riječima frontmena Michaela Gire, konačno poglavlje njihovog glazbenog putovanja, album “Birthing” .
Naime, Gira je ovaj album najavio kao ‘zadnju fazu velikog zvuka’, a za turneju je rekao da će to biti ‘posljednja velika’ verzija benda u ovom obliku. Ali, obzirom da je Gira već nekoliko puta najavljivao ‘posljednju’ turneju Swansa, ostaje nada da će uslijediti još koji ‘posljednji’ album i turneja.
Potpuno je nemoguće opisati nastup Swansa nekome tko ih nikad nije gledao uživo. O kakvom se koncertu radi govori i činjenica da organizatori gotovo u pravilu preporučuju nošenje zaštite za uši. Zvuči iskarikirano, ali postoji realna opasnost da tokom određenih sekvenci nastupa, kada su svi instrumenti na vrhuncu izvedbe, dođe do privremenog ili trajnog oštećenja sluha kako kod publike tako i kod članova benda.
I sad će netko neupućen odmah postaviti pitanje..
‘Pa, pobogu, zašto bi itko išao na takav koncert?’.
Pa zato što publika Swansa ne očekuje konvencionalnu glazbenu predstavu, već intenzivni audiovizualni doživljaj. Njihova glasnoća nije samo efekt, nego više kao kompozicijski alat pomoću kojega postižu stanje transa, katarze i potpune prisutnosti kod publike.
I u Boogaloou su Swansi još jednom dokazali da je granica između boli i ekstaze u njihovom svijetu tek tanak sloj distorzije, i sve je djelovalo gotovo savršeno…, ali ipak je nešto nedostajalo.
Kad su Swansi prije dvije godine u SC-u doslovno razvaljivali zidove, činilo se da je to ta kulminacija njihove ‘big sound’ ere i krajnji test izdržljivosti ljudskih bubnjića. Oni koji su tada preživjeli, dobro znaju o čemu govorim. Taj koncert je bio seizmički događaj koji je protresao utrobu i resetirao živčani sustav svih u publici . Tada je Gira djelovao kao demonski dirigent apokalipse.
S druge strane, u Boogaloou, smo doživjeli njegovu, ‘ajmo tako reći, introspektivniju reinkarnaciju.
Swansi su i dalje moćni, ali su sada puno tiši.
Iako su mnogi, po preporuci, donijeli čepiće za uši, već nakon prve pjesme ‘The End of Forgetting’ pola ih je završilo u džepovima. Da se razumijemo, to ne znači da su oni postali tihi, nego se čini da je Gira odlučio pustiti da buka diše, a ne da nas pregazi. Ako je koncert u SC-u bio fizička kazna u decibelima, onda je ovo sada bio njegov obred. Zvuk je i dalje pulsirao precizno i tvrdo, ali ovaj put s puno više prostora. Isto tako, miks je bio toliko pažljivo izbalansiran da je svaka dionica imala svoj prostor u spektru. Po prvi put smo čuli Swanse u punom smislu te riječi.
Zanimljivo je da su nove pjesme, posebno ‘Little Mind’ i ‘Newly Sentient Being’, pokazale da Gira nije toliko pobjegao od svoje estetike koliko god da ju je pročistio. Buka je i dalje temelj, ali sada ima dramaturgiju. Umjesto masivnih valova distorzije, sve se gradi kroz slojeve, kroz ponavljanje i mikrodinamiku. Tamo gdje su nekad rafali bubnjeva rezali zrak kao oružje, sad ih Larry Mullins i Phil Puleo grade kao ritmičke mantrične strukture.
Kada bi morao izdvojiti hajlajt večeri, onda bi to bila “The Merge” sa “Birthing”-a. Dva basa istovremeno, Dana Schechter i ‘naše gore list’ Christopher Pravdica, grade vibracijski temelj koji gotovo fizički prolazi kroz tijelo, držeći cijeli spektar u stalnom napetom pulsu, a na perkusijama, Larry Mullins i Phil Puleo stvaraju ritmičku matricu koja se ne čuje samo u ušima, nego se doslovno osjeća u prsima i nogama. Istovremeno, Kristof Hahn na slide gitari i Norman Westberg na električnoj gitari proizvode oštre, prodorne tonove koji se ponekad čine kao ljudski krici, a sve to je popraćeno Girinim dirigiranjem, sumanutim šamanskim plesom i grimasama. Jako me podsjetilo na izvedbu skladbe “Birthing” od prije dvije godine.
Kad se koncert nakon dva i pol sata tiho ugasio, nije bilo ni potrebe za bisom. Swans nisu bend koji svira za bis. Oni sviraju da bi zatvorili krug.
I ovaj put, taj je krug savršeno zaokružen.
Zvukovno, ovo je sigurno bio najuravnoteženiji koncert Swansa na kojem sam bio. Procjena njihove superiornosti ostaje subjektivna. Netko će više cijeniti raniju, agresivniju fazu, dok će mnogima biti draža ova tiša, sofisticiranija verzija Swansa.
Na kraju, ono što je sinoć u Boogaloou ostalo jasno jest da Swansi i dalje vladaju vlastitim zvučnim univerzumom. Promjena dinamike i smanjena glasnoća niti malo ne umanjuju njihovu snagu.
Ako je ovo doista kraj njihove ‘velike faze’, onda im treba skinuti kapu.
Nitko drugi ne svira s takvim intenzitetom, takvom iskrenošću i takvom sviješću o prolaznosti.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jerko Jakšić/MLP-U
