Usred lita, za one koji nemaju rodbinu na moru, u Zagrebu je gostovao bend Dandy Warhols koji znam po samo jednoj pismi, a nju znaju svi jer se već 25 godina bar 5 puta dnevno pušta na skoro svakoj normalnoj radio stanici svita.
A krenulo je tako što im je tadašnji glavni UK operater za mobitele Vodafone uzeo stvar za svoju reklamu, u začecima globalne ekspanzije mobitela 2000 godine:
Ne znam koliko su ih platili, ali od tantijema bi mogli skromno živjeti do kraja života.
Prvi put su posjetili Lijepu našu vukojebinu i bilo mi je baš zanimljivo čuti kako sada zvuči bend sa takvim mega hitom.
Godine 1994 kada je Courtney dala ubiti Kurta napravilo se mjesta za još jednu Courtney, prezimena Taylor, muškog vokala, gitaristu i suosnivača benda Dandy Warhols.
Tko zna što bi bilo da se nije desio taj Vodafone, ali on ih nije uspio potjerati u ‘mainstream’. Ja ne bih baš ni znao i da jeste, jer tu vrstu ‘struje’ ne pratim, od kako mi je ukinulo MTV 96. i nakon čega mi se glazbeno znanje nove glazbe srozalo do dna.
Iz Portland, Oregona su potegli na europsku turneju i eto ih kod nas. Lipo je da Boogaloo, Vintage i Močvara redovno budu mista za ovakve originalne, manje ili više poznate svjetske bendove.
Split je takvima očito predaleko.
U 20 sati sam se nacrtao na ulazu, jer nikada ili rijetko propuštam predgrupe koje često znaju biti otkriće.
Kada se nazoveš Sisters Of Your Sunshine Vapor, a u bendu su 3 muškarca jednostavno ne možeš očekivati veći uspjeh. Bend koji se proslavio unatoč blesavom imenu su bili samo Red Hot Chilli Peppers i to nakon godina i godina upornog skakanja i skidanja do gola na bini.
No, čini mi se da ovi ne mare za to, sviraju neki mistični, psihodelično surferski rock, kao iz dubine močvare Okefenokee.
Vokal i gitarista Sean Morrow zvuči i glasom i stasom samopouzdano i jako kao John Fogerty iz Credence i to savršeno odgovara cijelom zvuku i izgledu benda.
Ovih 50ak ljudi koji su im odlučili dati šansu mislim da dijele moje mišljenje.
Evo malo kako to zvuči:
Ako ih se sutra sjetim, definitivno su materijal za pažljivo preslušati u miru doma ili u autu.
Drago mi je kada predgrupa bude stvarno predgrupa, idealan uvod u zvijezde večeri, a ne da bude šok terapija kao nedavno na koncertu Gunsa u Firenci ili Rammsteina u Marseju.
A da ne spominjem tamburaški sastav Gazde koji su ušle u anale glazbene povijesti kao predgrupa Robertu Plantu i Jimmy Pageu 98. u Zagrebu. Da ih opravdam, na njihov nagovor, jer su Page i Plant htjeli na taj način promovirati etno glazbu koju su i sami više preferirali od starog dobrog rokenrola. No, onda su trebali zvati grupu Legen, našeg Mojmira, osnivača Kriesa, a ne Gazde nakon kojih je trebalo čistiti pozornicu od kamiona projektila kojim ih je zasula publika. Ovdi to nije bio slučaj, Boogaloo je iz predostrožnosti na šanku ulivao pive u plastične čaše, ali opasnosti nije bilo.
Oko 21.15 kako je zakazano na binu se penje četverac koji je uspješno prebrodio krizu srednjih godina i Uranovo opoziciju na natalnog Urana koja mene tek trese.
Pravo malo čudo je da već 31 godinu imaju u potpunosti isti sastav, osim promjene bubnjara davne 1998 godine. Pretpostavljam da taj lik, Eric Hedford nije predosjetio eksploziju mobitela i benda s njim.
-‘Momci ovo nema smisla, već 4 godine sviramo svaki tjedan i nismo se makli sa mista. Vraćam se poslu u McDonaldsu”
-‘Ma nemoj šta ti je, desit će se nešto, mora, samo što nije’. -nevješto ga je uvjeravao Courtney prije nego li je morao tražiti novog bubnjara, Brenta DeBoera.
Dobro, imali su tad već 2 hita u Top 100 i već su se svađali oko udjela u honorarima, ono sitniša šta su dilili, a prava turneja tek je slijedila.
U maloj dvorani Boogalooa sada je publike već oko 150 i raste broj svaki minut.
Ja ne znam šta očekivati i tako mi je i najdraže.
Prvo što sam primijetio je da osim njih 4 na bini postoje još 3 lika u sjeni, jedan daleko iza i jedan sa strane, oba na tehnikalijama, laptopu i mixeti, a treći je zadužen za uštimavanje gitara koju su članovi benda mijenjali svaku drugu pismu.
To je našim bendovima samo želja zalijepljena za novčić koji leti prema fontani.
Kad se samo sjetim koliko su Morphine trojac (bas, sax, bubanj) bili presretni što na turneji imaju četvrtog člana samo za ton pultom. Naši momci nemaju ni vozača svog, kamoli tonca.
Ali onda je zvuk kakav želiš da bude i to je bilo malo savršenstvo, ni preglasno, ni tiho, taman da njihov groove melodiozne, pop rock psihodelije dođe do izražaja. Čini mi se da sviraju ono što vole, a ne ono što se traži od njih.
Plavokosa tetovirana Zia McCabe na klavijaturama, vokalu i šuškalicama je pretpostavljam zaštitni znak benda, kao nekad Megi u EKVeu, pogotovo kada se uhvati basa.
Kada vidim skroz kratke franzete mogao bih vam ovdi kao i horoskop očitati trenutni psihološki profil pun mojih predrasuda (koje su se neke na kraju koncerta i obistinile), ali opet ću ispast sexist, pa ću si začepit usta.
Inače svi u bendu imaju dugu ili dužu kosu, što je danas nažalost rijetkost kod rokera. Sad će neko reći: ‘Pa normalno je kada nemaju vrimena od toliko svirki se šišat, niti moraju biti uredni za raditi u uredu.
Vidjevši njen bas morao sam se probiti do trećih redova da vidim što svira onaj drugi lik na gitari, Peter Holmström, jer sam mislio da je on basista, ali nije. Znači većinu pjesama bend svira bez basa, što mi je isto novost za vidjeti. A ne oni Kranksi koji sviraju s 2 basa, a bez gitare.
Treće što sam primijetio je 2 mikrofona pjevača i gitariste Courtney Taylor (nikako se naviknut da je lik muško, ovo je gore nego da se zove Vanja). Jedan mikrofon je normalan, za njegov sanjivi glas, a drugi je na frekvenciji toki vokija, zgodno kao neki back vokal.
Publika se malo i pomalo zagrijavala kada sam čak čuo jednog lika sa naopako okrenutom šiltericom i američkim naglaskom: This is fucking amazing man.
Atmosfera se dizala kako su svirali svoje poznatije pisme kao:
“Not If You Were the Last Junkie on Earth” i “Every Day Should Be a Holiday” s prvog albuma iz 1997, kao “Get Off” i “Godless” s drugog.
Uvik mi je znatiželja i doživljaj vidjet kako će neki bend odsvirati svoj najveći hit, jer to sigurno nakon toliko godina isfuravanja neće biti kao što je bilo na televiziji.
Garantirano je samo da će to ostaviti za kraj, a ako su mazohisti, onda za bis i bit će neki neprepoznatljivi uvod, kao što Slash voli raditi za Sweat Child o Mine. Inače, Slash im je gostova na zadnjem albumu.
Ali ovdi je to bilo relativno kratko i vjerodostojno, kao da tek sto i treći put izvode tu stvar.
I kao i svi digao sam mobitel da snimim taj povijestan trenutak, vama u čast:
Za kraj ‘Boys Better‘ s prvog albuma i to je to. Negdje oko uru i 40 zanimljive svirke, dosta električne i eksperimentalne koja je mogla zadovoljiti sve fanove i prikupiti poneke nove.
Da nije tog sanjivog i nježnog glasa Courtney mislim da bi bend bio potpuno drugačiji, vjerojatno i nepoznatiji. I većinom zbog njega su im pjesme gostovale na gomile reklama, u serijama i filmovima.
Za kraj vesela i samodopadna Zia je pozvala pripadnice ljepšeg spola da joj se pridruže nakon svirke, a kako sam ja bio ljepši u prošlom životu, a u ovome ne, to je bio poziv za pravac u krevet, vlastiti.
Hvala Boogaloo, vidimo se opet.
Ako me ovaj put stavite na spisak 🙂 .
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
