Bila je to predratna 1989 godina. Uselili smo par godina ranije u novi stan, dobio sam napokon svoju sobu, malu, ali dovoljnu da u nju stanu svi moji snovi, nadanja i dječje tajne.
Do te godine nisam ni znao da postoji televizija niti su me zanimali Dallas i Dinastija.
Svijet se mijenja, nekome pada berlinski zid, meni dolazi kabelska televizija u Loewe TV i na njoj jedan program koji me zalijepio za ekran, 24 sata samo spotova.
Neki potpuno novi svijet za mene, do tada nezamisliv. Michael Jackson, Duran Duran, A Ha, Madonna, Witney Houston, George Michael…sve veselo, šareno, fensi uz kožnjake ili poderane traperice.
Gledam i smijem se, ne znam što mi se sviđa, što ne….
A onda…, crno bijeli spot, ne posebno pretenciozan, ekipa tetoviranih dugokosaca se priprema za neki festival na stadionu uz lagani gitarski uvod i jednostavni ritam bubnja. Pjesma počinje refrenom što nije uobičajeno…
Zvuk zviždaljke mi nepovratno mijenja smjer života.
Kreće zemljotres koji čini tektonske poremećaje u mojoj dječjoj glavi.
Nikada do tada, a ni kasnije nisam čuo ni vidio takvo nešto.
06.48 sekundi potpunog rokenrol ludila, i to u onoj poplavi pop rock patetičnih pjesmuljaka tih godina.
Tko su ovi, što je ovo?
Spot je išao nekih 27 puta dnevno na MTV-u, ja sam tu bio bar 10 puta svaki dan da posvjedočim. Svaki put bi sljedeće slovo benda zapisao, jer prebrzo je prošlo da bih iz prve pročitao Guns and Roses.
Kakvi frajeri, rokeri, luđaci, kuleri.
Jer nije da su mi oni otkrili rokenrol, vidio sam ja i AC/DC, Whitesnake, Def Leppard, Motley Crüe, Aerosmith, ZZ Top, Van Halen...ali svi su mi izgledali ko našminkani pozeri koji će sve dati za slavu. Nigdje ni trunka ludila, emocije, ranjivosti i ljudskosti koja je naknadno kulminirala sa ‘Sweet Child of Mine’ i ‘Patience’.
Išao sam peti i šesti razred na popravni, jer sam mrzio učiti napamet, ali sam Ganse pjevao od početka do kraja, iako san razumio tek svaki peti stih.
Evo sada, za potrebe ovog osvrta prvi put u životu čitam tekst te pjesme i kužim o čemu se radi. Tada me nije ni zanimalo, važna je energija i refren.
U sobi nisam trebao zidne tapete, sve je bilo oblijepljeno posterima i plakatima Gansa. A škola je patila, matematika, kemija, fizika, ni tjelesni me nije zanimao…samo sam maštao da budem kao oni.
Sjećam se mater bi nakon ‘roditeljskog’ uletjela u sobu kao tajfun i u nekoliko poteza pokidala sve postere sa zidova vrišteći o mom nepoštovanju i nezahvalnosti. Bilo bi mi lakše da me lemala letvom, te bi rane brže zacijelile.
Tu noć bi se išuljao iz stana i otrčao do kontejnera da povadim sve ostatke pokidanih Gansa, selotejpom lijepio, vraćao na zid, dobro sve do nove oluje.
Gansi su se ipak 1994 sami pokidali na komadiće i srušili moje snove da ih doživim uživo. Djelomično su se sastali tek godinama posli kada sam ih već prebolio. Bez Slasha, Duffa, Matt Soruma, Gilby Clarka i od ranije nestalog, nikad prežaljenog Izzy Stradlina čije sam ime nosio kao nadimak u osnovnoj. “Chinese Democracy” album sam dočekao kao odrastao čovik i bilo mi je dovoljno samo jedno slušanje da se ne desi ono drugo.
Ali i kao takvi su došli u naše krajeve pa sam Axlov tribute bend gledao 24. 9. 2010. u Zagrebu i 17.07. 2012. u Splitu. Vrhunski koncerti s odličnim glazbenicima, Axl u punoj snazi, ali bilo mi je tužno gledati kako ostatak benda se doslovce trudi izgledati kao stari Gansi, i s odjećom i pokretima. To nije bilo to.
Da utažim nostalgiju bilo je gušt gledati Slasha na Šalati 2015 s Milles Kennedyjem. Opet dobro, ali čudno bez Axla i ostalih.
Na pitanje kada će se opet sastati zajedno, samo je odgovorio: ‘Not in this lifetime’.
I naravno, samoironično tako im se nazvala povratnička turneja 2016. koja je trajala 3 i pol godine.
Godine 2023 sam ih napokon gledao u pravom sastavu s drugom iz Glasgowa.
Kako je to bilo pogledajte ovdi:
Toliko sam bio veseo, opušten, sretan i nabrijan da sam nakon zadnje pisme se pitao: zar je već gotovo?
Drug je gledajući na sat potvrdio da je trajalo 3 sata i 17 minuta.
Što reći nego jedva sam čekao opet.
Ova turneja se opet ironično sada zove: “Because What You Want & What You Get Are Two Completely Different Things Tour”.
Pretpostavljam da se misli na Axlov glas koji nije onakav kakav bi svi željeli. Čini se da ga je ona turneja s AC/DC-om baš dokrajčila.
Svejedno sam se opet htio uvjeriti sam, ipak je on tek jedna šestina benda.
Najavljeno je mnogo gradova u blizini, ali sam ciljao na Firencu.
Zadar-Pisa-Zadar vozi, leti dvaput tjedno u ovo doba godine za pare manje od ručka u restoranu. Prošle godine sam tako na Claptona u Lucci bio, pitoresknom gradu između Pise i Firence koju sam i ove godine posjetio.
Samo se treba snaći za tri noćenja i prijevoz po Italiji. Ali na aerodromu Pise se može unajmiti autić za 100 eurića na tri dana. Da pobjegnem od rutine i predvidljivosti života ponekad živim opasno i na rubu pa sam prvi put u životu vozio potpuno električni auto. Jednom se živi u ovom tijelu, zašto ne probati?
Osjećam se ekološki osviješteno, spašavam svijet, auto se vozi lagano, postoje stotine punionica na struju putem, a sama Firenza ih ima u svakoj drugoj ulici.
Ali kako ih prepoznati?
Aparat za punjenje je niži od dostojanstva hrvatskog radnika … I kad ga pronađemo, tamo je netko parkiran za punjenje ili jednostavno samo parkiran u centru grada na besplatnom mjestu. Jedan afrikanac u hladu ispod lipe nam je prstom pokazao di je uređaj i onda se za par minuti stvorio pored nas žicajući novčanu zahvalu za uslugu, jer verbalno Gracie mu neće nahraniti djecu. Dao sam mu euro za kondom.
Sve je krcato turistima, a Firenca kao i Pariz i Prag je muzej na otvorenom. Toliko povijesti i kulture je na svakom koraku da me uhvatila grižnja savjesti što malo od toga znam. Split je za njih provincija, ali Firenca se za razliku od Splita kupa u znoju, jer ono što im prolazi ispod mostova nije ni za galebove, kamoli kupače. Treba platit vodiča, uzet knjigu i diviti se svakom kipu, fresci i slici.
Usput smo popušili foru kako kartonska figurica Pinokija pleše na vibracije iz zvučnika. Kupili ih 4 i još ne znam kako to djeluje. Od svih dijela Da Vincija, Michelangela, Botticellija u Firenci mi se najviše divili figurici koja pleše pored radija na kome taman svira ‘Sweet Child o Mine’.
A štaš, kad smo naivci za glazbu.
Jedan od razloga zašto sam baš birao Firencu je bio zbog predgrupa koji su odlični Rival Sonsi, dok su u Beogradu, Public Enemy. Zaista je hrabro od Axl-a i ekipe da biraju takve face kao njih za trećinu svoje turneje. Ali to su uvijek radili, za razliku od AC/DC-a, Rammsteina, Stinga, što sam posvjedočio prošle godine, koji bi drugima činili usluge, na štetu svih koji su ih došli podržati, Gansi imaju iskustva zvanja Soundgardena, Faith no Mora, Motorhead, Skidrow, Cult.. . Rival Sons su tu jer zaslužuju to. Bravo Axl što imaš toliko samopouzdanja da boljeg od sebe staviš da piva prije tebe.
Ali pogled na satnicu me bacio u depru.
Firenze Rock festival počinje ni manje ni više nego u 3 popodne na 33,3 stupnja u hladu s Los Angeles rokerima Dirty Honey koje bi rado čuo, nastavljeno s The Warning, tri atraktivne Meksikanke, u 4 ure. I onda najveće razočarenje puta, Rival Sons su kao po kazni stavljeni u 5.15 dok je sunce još pržilo preko 30 stupnjeva, a mi pokušavali se probit kroz gužvu s autom i pronaći parking.
Prije prve rampe sa zabranom prolaza parkirali smo nekome u privatno dvorište i obećali sačuvati poneki atom snage da otvorimo tešku kapiju koja će nam sigurno blokirati izlaz nakon koncerta.
U daljini sam tek na minuti čuo posljednje zvukove Rival Sonsa. Ja to ne mogu logički pojasniti.
Je l’ taj bend imao gažu negdje istu večer, pa su tražili svirati popodne?
Ili je ipak ego centrik Axl zahtijevao da tako dobar bend ne smije svirati prije njih?
Kao da to to nije bila dovoljna kazna, bend prije Gansa je bio neki Jenki redikul wannabe Kid Rock, zvani Ronnie Radke s improviziranim bendom Falling in Reverse.
Kakvo je to bilo mučenje slušati je ovdi neopisivo, da ne spominjem neke domaće pandame tome. Najbolji dio je bio kad je završio, i sve sam uvjereniji da je upravo to i bila ideja Gansa, da netko pokaže koliko loše može biti prije nego dođu prave face. Imali smo karte bliže bini, nismo ni znali kada smo ušli ko i svi smrtnici na poljanu. Približili smo se, ali smo bili prelijeni da se gužvamo sa svima. Bolje je znoj prosipati po bližnjima i travi, nego kupiti tuđi znoj na sebe.
Kako je izgledao taj ulazak pogledajte ovdje:
20.55
Prva pjesma prvog i najboljeg debi albuma svih vremena. I taj uvod, ulazak, priprema u rokenrol koji se dešava je hipnotički. Evo slušam 37 godina tu stvar i još me uvik zna očarati.
Axl se muči s tom stvari, ali se trudi junački.
Bolje mu leže niži tonovi i dublji glas kao na ‘Mr.Brownstone’ i ‘Bad Obsession’ koje bih mogao i ja pjevati, ali bolje da nisam:
Na putu do Zadra sam si dao truda i ipak opet preslušao zadnji studijski album Gansa s Axlom i plaćenicima. Da im turneja ovisi samo o tom albumu, jedan Vintage, Azimut ili Kocka bi im bili taman po prodanim kartama.
Osobno ne znam koja pjesma zaslužuje da se svira uživo s Duffom i Slashom, ali našle su se čak tri, ‘Chinese Democracy’, ‘Better’ i ‘This I Love’. To je bilo vrijeme za zaborav.
Axl bi trebao više birati stvari koje mu bolje leže kao:
Istina je da se strašno muči, ali s druge strane malo to tko uopće može pjevati kao on. Nije to ni lako ni jednostavno, pa svatko može pjevati Elvisa, malo tko Axla. Ali ono što mi je paralo uši je ipak bilo to što je u većini pjesama on nadglašavao bend. Nije lako toncu to upratiti, jer konstantni je ‘up and down’ u glasnoći vokala Gansa. To ih je i proslavilo, i zato je Appetite najbolji rock album ikada.
Ali danas je to izazov i odraditi i slušati. Ja bih osobno samo držao prst na volumenu i svako malo ga spuštao i onda dizao kada su manje zahtjevnije dionice.
Evo sami se uvjerite ovdi:
Al užitak je vidjeti kakav frajer je Duff, uvijek isti kuler, visok, plav, ostario, ali bez truda da izgleda kao da mu je 20. Slash kao da je stao u vremenu, uvik ista frizura, cilindar, moti. Ovdje se zaigrao sa gitarom kao ogromni uvod u ‘Sweet Child o Mine’
Ne smimo zaboraviti i vjernog Dizzy Reeda na klavijaturama, te Richard Fortusa, samozatajnog i plemenitog lika na ritam gitari koji je sada u bendu troduplo duže nego njegova dva poznatija prethodnika Izzy i Gilby zajedno.
Novi bubnjar Isaac Carpenter koji je kao klinac svirao tribute za Ganse, sada u 45 godini živi i svira svoj san i u potpunosti je opravdao i premašio očekivanja.
Volim vidjeti kada neko samopouzdano udara, ali ne glumi, ne kurči se i pretvara, već samo gušta u tome što radi.
Odsvirali su i ‘Down on the Farm’, najdražu mi komično pankersku stvar (obrada od UK Subs) sa svog zadnjeg albuma “Spaghetti Incident”.
23.55 nakon 3 sata počinje ‘Paradise City’.
Nakon toga nema bisa, što ćeš tražiti više od toga?
Jedino da napokon više izdaju zajednički album, prvi nakon 1993.
Povratak u realnost, traženje auta, guranje ograde, sutradan divljenje golom Davidu, Pisa i povratak doma.
A lito tek je počelo.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
