Kad su Bare i Majke u pitanju, onda kod ni jednog organizatora ne postoji ni najmanji tračak sumnje u uspjeh akvizicije. Kao po nekom automatskom principu, ali i po zaslugama, karte se rasprodaju dok kažeš „otorinolaringologija“, i time se ispuni onaj komercijalni efekt. Uz to još ide piće na šankovima i memorabilije, kojih na sinoćnjem koncertu nije bilo (a koliko se sjećam, ni na nijednom drugom u tvrdavi!).
O lokaciji stvarno nema smisla raspravljati, jer je na ovom portalu već nebrojeno puta istaknuta ne samo kao jedna od, već vjerojatno najbolja ljetna pozornica kod nas.
Ali o vremenu (ne onom meteorološkom) u kojem se odigrao nastup, e, o tome bi se dalo reći, i možda će izgledati čudno, ali i više nego o samom koncertu.
Stoga, hajmo najprije o koncertu, možda ne kao uvod, ali ..
Bare ko’ Bare, Majke ko’ Majke.
Dovoljno?
Za one koji ih poznaju, apsolutno DA!
Ali pošto osvrt ipak mora biti barem malo duži, da malo elaboriramo…
U zakazano vrijeme, Majke izlaze na pozornicu, a za njima Bare, dok u gledalištu nastaje urnebes. U tom trenutku mi na pamet pada jedna stara misao, da je, recimo, Bare nekakav drugi showman, da ima repertoar kakav ima i da ima publiku kakvu ima, cijeli bi se koncert mogao polako, uzlaznom putanjom, dovoditi do tarapane, do veličanstvenog klimaksa kad se više ne zna „tko pije, a tko plaća“.
No, ovdje je jasno da Bare ne ide tom stazom, ne zato što ne zna (znao je to prije i te kako dobro odraditi), već jednostavno zato što, kao i svi njegova kalibra, ima svoj integritet u toj mjeri da sam određuje temu i tempo koncerta. I ponavljam, to nije bilo samo na ovom koncertu, to je slučaj posljednjih godina.
Dakle, koncert je počeo s „Rođen za suze“, kompozicijom koja bi po nekom uhodanom show-business maniru trebala biti negdje na sredini, no, … ponovo, Bare je Bare.
Svjesno podižući tenzije, a zatim ih gaseći s pjesmama kojima bi se inače temperatura mogla podići do vrenja, pa opet… , pa „Ljubav krvari“, stizali su „Fantastična vatra“, „Povedi me“, „Depresija“, „Stari pas“, čudnovata izvedba „Skarabej Go GO“, „Put do sreće“, „Budi ponosan“… , i čemu više nabrajati?!
Uglavnom, Bare je izvodio repertoar koji mu je u tom trenutku najviše pasao, i to je to, ni manje, ni više.
Kome drago, kome ne… , to nije njegova briga.
Stoga i to spuštanje i dizanje atmosfere, koje po nekom pravilnom intervalu više liči na testiranje gledališta, do koje točke može ići prema gore, a do koje prema dolje. („Prema dolje“ da se razumijemo, značilo je da je samo pola gledališta na nogama i skandira, a onaj, „peak“ prema gore, da je cijelo gledalište na nogama, pleše i pjeva.)
U tim trenucima Bare se pojavljuje kao jedan drugi fenomen u nas, čovjek koji ne pjeva na svojim koncertima, jer dovoljno je samo da uperi mikrofon prema gledalištu i dobije odgovor.
Nema tu umora materijala, nema tu zvjezdanih trenutaka (iako ih je bilo, ali ne u klasičnoj formi), nema tu nikakvog kalkuliranog premetanja, što mu je na umu, to mu je na drumu.
Doduše, ta filozofija baš i ne funkcionira uvijek, pogotovo ako je Bare pod utjecajem maligana, ali na ovom je koncertu bilo besprijekorno, i to zato jer, pogađate, Bare je bio trijezan i cijelo je vrijeme pio samo vodu (faza ili liječnička preporuka, ostaje da se vidi!).
O Bareovom vokalu nema smisla raspravljati, jer on je samo dio cijelog. Pa i kad je najlošiji, oslikava dostojno veliki dio vokalnih dionica koje, kao da su napisane i za taj loš vokal.
Stoga…
A Majke?
O njima je isto tako puno rečeno. Evolucijske su korake ostavili daleko iza sebe, postali su monolitni organizam koji je u stanju instrumentalnim dionicama dovesti zvuk do ruba industriala, (a to je prag koji bih, osobno, volio da pređu…)
Sve u svemu, bio je to koncert koji je trajao prekratko, kao i svi takvi koncerti.
Bilo je bisova, dva… , i sve je bilo spremno za odlazak. Bend se povukao s pozornice, svjetla su se upalila i… , publika se nije pomaknula. Skandiranje se nastavilo, jednostavno, odbili su otići s tribina. Skandiralo se, pjevalo „Happy Birthday“ (Bare je imao rođendan), lupalo po tribinama, zazivalo… , blogami potrajalo je daleko duže od onog standardnog, i onda ipak, s razglasa je počela glazba, što je bio ekvivalent onog trenutka u restoranu kad se diskretno tri puta ugasi i upali svjetlo. S tom razlikom što u ovom restoranu, s Barom i Majkama kao predjelom, glavnim jelom i desertom, nije bilo lošeg sastojka.
Ali i nešto daleko veće, već i od samog događaja, dobre vibracije.
Kako god koncert bio koncipiran, duh koji je lebdio iznad njega, ljubav, tolerancija i empatija…
I sad dolazimo do drugog dijela…
Na putu prema Šibeniku sam razmišljao o okolnostima u kojima će se odigrati koncert Bare i Majki. Točnije rečeno, Bare nije izdao album od 2018. godine, dakle, punih sedam godina nastupa s istim repertoarom. Da, tu i tamo se nešto promijeni, rearanžira, ali u biti, posljednjih sedam godina, ništa novo.
Osim čiste zabave s jedne strane i komercijalnog aspekta s druge, postavlja se pitanje svrhovitosti, pa i same logike odlaska na takav koncert. Naravno, Bare nije sam. Cijela armija rockera se šlepa na račun nekadašnjih radova, a na prste jedne ruke mogli bi se izbrojiti albumi izdani u posljednjih pet godina.
I kad sam ušao u gledalište, od prve note, …….
Kontekst!
Kontekst koji je od poprilično negativne percepcije prešao u apsolutnu pozitivu. Da, kao i sve u životu (pa i u povijesti) , stvari treba smjestiti u kontekst vremena i trenutka i onda vrednovati. Mjerila vrijednosti nečega od prije pola stoljeća i danas nisu ista, i to se mora razumjeti, ako se želi shvatiti.
Isto tako, kako se svakodnevnica mijenja geometrijskom progresijom, tako i pojedine stvari, kad ih se smjesti u pravi kontekst, dobivaju novu dimenziju.
I to se dogodilo na koncertu Bare i Majki.
U trenutku kad zemljom hara klero-fašistička najezda pod patronatom politike, oaze razuma i čiste zabave, bez zastava, busanja u nacionalna prsa, patriotizma koji leži u količini cekina na bankovnom računu, jednostavno moraju biti prepoznate i valorizirane.
Time izlazimo iz okvira u kojima se kreće neki obični rock-koncert, koji time postaje antiteza masovnih okupljanja sa svjetlećim djevama i krunicana na nebu.
Biti sudionik tog i takvog dogadaja je čast koju treba cijeniti. Biti dio gledališta bez idolopoklonstva mitovima i izmišljenim figurama, već se identificirati sa stvarnim životom, to je privilegija odabranih.
Da, nemojte me krivo shvatiti, iako to kažem, jer odabrani nisu svojom voljom, niti nametnutim dogmama, već svojim uvjerenjima i razumom.
I zato, hvala Bare, i hvala Majke što postojite.
Vaše postojanje nama je garancija da ipak nije sve crno….
A možda i jest, pa i na ovom koncertu, Bareov prsluk bio je crne boje. 😊
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/MLP-U
