Malo je teže pisati o drugom danu festivala na kojem je prvi bio korak do savršenstva (nedostajalo je možda još malo publike za ocjenu 10/10.)
No, da se vratimo godinu dana unatrag i onda na prvi dan u četvrtak.
Prošle je godine Frane Mihalj, solinski pivar i glazbenik, između ostalog i član Justin’s Johnsona, s ekipom organizirao prvi KAWA Fest u prostoru negdašnjeg tupinoloma blizu izvora rijeke Jadro.
Kao što ste u osvrtu prvog dana čitali, zadnjih je godina tu uređeno prekrasno izletište i edukacijski park, ali prostor je idealan i za održavanje ovakvih glazbenih događanja. Lani je bila prva godina i bilo je sitnih organizacijskih propusta, ali ove godine sve je funkcioniralo gotovo besprijekorno, osim broja posjetitelja.
Moram se osvrnuti i kratko na prvu večer kad su sva tri benda odsvirala vrhunske koncerte. Započeli su Ogenj sa svojim folk punkom, frenetično i zabavno, nastavila Veja, istarski etno folk čiji je nastup meni osobno bio najupečatljiviji, vjerojatno jer sam ih prvi put gledao uživo, a zakucali su već standardno izvrsnim nastupom Mojmir i Kries.
Napomenuo bih da nije svejedno gdje stojite dok Kries svira. Pravo mjesto je pred binom, u nekoliko prvih redova, jer tu vas ponese hipnotičnost njihovih ritmova, napjeva i trans publike. A i Mojmir je spomenuo pokojnog Špira Žižića s kojim je sanjao da se oživi baš ovaj prostor za koncerte.
Tako sad Solin, osim izvrsne Gradine, Tusculuma i ostatka Salone ima još jedan savršen prostor za glazbu i šetnje, uživanje u prirodi, a sve blizu grada.
Drugu večer došao sam s nešto nižim očekivanjima s obzirom na roster, a i ponešto kasnije jer sam shvatio da nastupi ne počinju prije 21.45.
Lagano sam otišao po pivo (mogli ste birati između standardno lošeg Karlovačkog za 4 eura pola litre ili puno bolje Bracere kaštelanske obiteljske pivovare Familia koja je bila 5 eura za 4 dl), popričao s prijateljima i taman su krenuli Rolo.
Rolo je splitski bend kojeg sam uživo gledao popriličan broj puta i svaki put uživao, a poznati su po tome što su, uz Brajana Mejota, glavni likovi istoimene pjesme Valentinota Boškovića, posebno bubnjar Karlo Sagan, pardon, Kazinoti.
Inače, rečeni bubnjar je zajedno s gitaristom Mišom Komendom odgovoran i za brojne „kontroverzne“ plakate na kojima su guzice i čiče i jezici, a reklamiraju filmske festivale i kazališne predstave, a i podosta drugih stvari. Treći je član basist Bernard Andrijašević koji je poznat i kao član Justin’s Johnsona poput već spomenutog organizatora Frane (nemojte prerano izvlačiti zaključke).
Rolo sviraju vrlo plesnu kombinaciju krautrocka, novog vala, post rocka, proga, funka i elektropopa, pa se mogu čuti zvuci King Crimsona iz druge faze s Belewom, Talking Headsa i Tom Tom Cluba, Kraftwerka, Gang of Four i mnogo toga spojeni u eklektični, vrlo originalni zvuk (evo sam skoro ko Gall) koji izuzetno dobro drži pažnju gledatelja, a izaziva i protuvoljno pomicanje donjih ekstremiteta u nešto nalik plesu u mom slučaju, a pravom plesu kod onih koji to znaju činiti.
Publika se vrlo brzo skupila pred binom i dok su Rolo svirali vrlo glasno odobravali svaku pjesmu, a i posebno raspoloženi Mišo je duhovito zborio između pjesama. Kako se nastup bližio kraju pozvao je publiku da, ako želi, zatraži još pjesama, baš tim riječima, a ekipa je vikala – još pjesama, još pjesama. A bend nam je i ispunio želju tako da smo čuli još pjesmu.
Sve u svemu, jedan od najboljih njihovih koncerata kojem je pomogao i video zid iza benda na kojem se nisu vrtjeli vizuali dvojca dizajnera iz benda, ali svejedno su bili u skladu s njihovom glazbom. Jako dobar početak večeri.
Bilo je vrijeme za drugo pivo i malo ćakule s prijateljima i poznanicima, a u međuvremenu su se na binu popeli i Dioniz, hard rock četvorka iz Splita koji već tridesetak godina sviraju neku svoju viziju te vrste glazbe i imaju ponešto vjernog sljedbeništva koje je u sljedećih pedesetak minuta došlo na svoje.
Ja sam za to vrijeme uspio napravit cijeli krug po kavi, razgledao, dovršio ono pivo, čitao zanimljive panoe kojih posvuda po parku ima, uspio otići i do wc-a, pogledati ponudu majica na ulazu, uslikati nekoliko fotografija benda i tako je prošao i njihov nastup. Volim ja hard rock, AC/DC, Black Sabbath, Blue Oyster Cult, a i Zeppeline i Purple i još neke. Al Dioniz nisu za mene. Da budem iskren i blag.
Nakon kraće pauze na scenu su stupili mostarci Zoster. Njih sam gledao već jednom prije, a jednom i u pokušaju prije desetak godina u Quasimoda kad je nakon nekoliko pjesama u klub nahrupila interventna policija i odvela bend s pozornice.
Bilo je to doba kad su neki ludi susjedi stalno prijavljivali klub zbog buke koja se definitivno nije mogla čuti (a vjerojatno im je smetala ekipa koja bi se skupljala dolje ispred ulaza). Te smo večeri nekolicina nas stali ispred naoružanih policajaca i pokušali ih spriječiti u njihovom naumu pa zamalo završili u marici. Možda je taj događaj i inspirirao pjesmu ‘Policija’.
Znao sam što otprilike mogu očekivati, no ono što su isporučili Mario Knezović, Silvije Nuić i ekipa nadmašilo je sva moja očekivanja, a kako sam kasnije i od prijatelja čuo, i većine nazočne publike. Zoster su zvučali moćno, usvirano, izuzetno profesionalno, ali i spontano, veselo, ozbiljno kad je trebalo, rasplesano s redom šege i šore koja se očitovala u Mariovim karate potezima u svom razdrljenom kimonu. Ševe nije bilo na pozornici, ali vjerojatno je barem dio ekipe, inspiriran koncertom kasnije odradio i treće š.
Iskreno, glazbu Zostera ne slušam kod kuće, kao ni SARS, Dubiozu i slične bendove, no, na koncertima takva vrst glazbe, reggae pomiješan s popom, rockom i zanimljivim, angažiranim, ali i osobnim tekstovima prava je dobitna kombinacija.
Jednom riječju, Zoster su rasturili. A posebno hvala toncima, jer zvuk je, za razliku kod Dioniza, bio perfektan. Kristalan, s jasno odvojenim i čujnim instrumentima, vrlo razgovijetnim vokalom, posebno dobro ozvučenom trubom, a dovoljno glasan i moćan tako da se cijelo vrijeme nastupa ekipa nanovo oduševljavala. Pjevač Mario bio je centralna figura, tip jednostavno ima karizmu, tako da sam ostao do samoga kraja.
Jedino me rastužio nedostatak bisa, ali i ovako sam bio zadovoljan i otišao kući na spavanje mirno i opušteno, pun pozitivne energije.
Na žalost, na treću večer festivala nisam mogao ići zbog obaveza, a i nekako mi je bila najmanje zanimljiva.
Za kraj, sve pohvale Frani i ekipi, koji su unatoč ograničenom budžetu uspjeli organizirati odličan festival na kojem ima za svakog ponešto.
KAWA Fest mora postati tradicija i rasti iz godine u godinu jer takav prostor i takvi ljudi zaslužuju samo najbolje.
foto album:
* sve fotografije Zdeslav Benzon / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
