Moj prvi susret sa Swansima zbio se davne 1987. Bio sam u JNA u Sloveniji i na Radiju Študent slušao intervju s Michaelom Girom i najavu njihova nastupa u rujnu te godine u Ljubljani.
Kao glazbenu podlogu puštali su pjesme s nadolazećeg albuma “Children of God”, koji je izašao mjesec i pol poslije nastupa.
I ja sam, osamnaestogodišnji klinac, koji je već godinama slušao postpunk, uključujući Divisone, Bauhaus, Cocteau Twinse, a već se nakačio i na Jesus and Mary Chain, ostao bez teksta. Na samo jedno slušanje nekoliko pjesama.
Mislim da su pustili i nekoliko stvari s “Greed” i “Holy Money”, ali te nove, s “Children of God”, one su me zauvijek prodale Swansima i Giri.
Na koncert iz 40 kilometara udaljene Ribnice nisam mogao, a ionako sam se tih dana skidao iz vojske, pa bi bijeg bio odgađanje skidanja i potencijalni zatvor te sam na prvi susret s Girom i Swansima čekao punih 25 godina i drugi Terraneo u Šibeniku.
Ploču “Children of God” ipak sam uspio nabaviti puno ranije. Mladi danas ne znaju koje su to bile muke nabaviti neku ploču u to doba, posebno onu koje nije bilo kupiti u Trstu ili nekom normalnom dućanu ploča u Austriji. Zato sam morao čekati do 1990. i sestrinog odlaska u London kad mi je kupila i “Children of God” i “Filigree and Shadow This Mortal Coil” i “Today” i “On Fire Galaxie 500″ i još par stvarčica koje su mi i do danas među najdražim albumima ikad.
Swansi su se prvi put raspali negdje 1997., nakon turneje na kojoj su promovirali remek djelo, dvostruki cd “Soundtracks For the Blind”, zadnji s Jarboe u postavi (nju sam puno kasnije gledao na solo koncertu u Londonu, ali to je neka druga priča).
U međuvremenu sam nabavio na cd-u skoro sve albume Swansa i Girin i Jarboein solo. Gira je tada otišao u svoju akustičnu fazu s “Angels of Light” i putem kupio suradnike s kojima će obnoviti Swanse 2010.
Tada je izašao, odjednom, bez velike najave, novi album, “My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky” kojeg su predstavili u Zagrebu sljedeće godine u Jedinstvu.
Zatim je uslijedio “Seer” i Terraneo, a onda još nekoliko nastupa u Hrvatskoj na kojima sam svima bio. Od još jednog Jedinstva, Tvornice, Kina SC i jučer Boogalooa. Bio sam i u Ljubljani prije dvije godine, tako da je Halloween u Šiški bio povratak na mjesto zločina.
Na prošloj turneji na kojoj su predstavljali album “The Beggar” uz par novih stvari koncert u Šiški bio je netipično tih, puno tiši nego onaj rasprodani šest mjeseci kasnije u Kinu SC koji je trajao tri sata i na kojem smo gledali hoće li se strop u kinu urušiti od naleta buke kojom su nas Gira i banda zasipali.
Novi trostruki album “Birthing” omotom je podsjetio na nekadašnji “Soundtracks for the Blind”, kao i trajanjem, premda je logični nastavak druge faze Swansa u kojoj imamo duge pjesme koje nerijetko traju cijelu stranu ploče, a neke niti ne stanu na vinil.
Gira je turneju najavio kao posljednju s ovakvom širokom postavom (sedam ljudi na pozornici) i ovakvim zvukom tako da se zatvara uroboros s već spomenutim “Soundtracks” albumom, premda je na koncertu odsvirao tri nove stvari (od sveukupno šest).
I tako sam se uputio u Ljubljanu na početak priče otprije skoro četrdeset godina na ponovni susret s jednim od nekoliko bendova koji su oblikovali moj glazbeni ukus.
Ovoga puta ponovo je tu bila brojna zagrebačka ekspedicija, stol s merchom bio je bogato napunjen, pun vinila, cdova, majica, plakata…
Suzdržao sam se od kupovine, jer je sve to prije dvije godine u Zagrebu bilo puno jeftinije (i pogodio).
Na ovoj turneji prije Swansa nastupa violinistica Jessica Moss, koja je već samostalno nastupala u Hrvatskoj, a inače svira sa Silver Mt Zion, kanadskim post rock bandom, ali i kao pratnja mnogim drugim glazbenicima.
Ona je na pozornicu Šiške, koja je već u tom trenutku bila dobro ispunjena. stala točno u 20.10 i odsvirala svoju ambijentalnu polusatnu kompoziciju koristeći loopove, violinu, udaraljke, glas i pedale.
Polako smo u tami dvorane uranjali u Jessicin svijet prepun nekih mitskih bića, kao da nas je uvela na vrata Vilinsvijeta u nekoj mračnoj šumi. Zanimljiv nastup, glazbeno pomalo nalik nekim instrumentalnim pasažama s novog Swans albuma.
A onda su na scenu, negdje malo poslije 21 sat izašli Gira i ekipa. A u ekipi su sve sami velikani glazbene scene. Na slide gitari koja je zapravo glavni instrument u stvaranju zvučnog bučnog zida jest Christoph Hahn, nekadašnji lider Die Haut, njemačkog postpunk benda koji je snimio i jedan album s Nickom Caveom početkom osamdesetih.
Na klavijaturama i drugom basu je Dana Schecter koja je nastupala i s American Music Club, Zeal and Ardor, ali i Girinim Angels of Light, a sa Swansima je od pretprošlog albuma.
Tu su i najdugovječniji član Swansa, Norman Westberg, na gitari, visoki mršavi sijedi tip koji je mlatio po instrumentu još na prvom albumu “Filth” 1983., klavijaturist i drugi bubnjar Larry Mullins koji je svirao također u Angels of Light, te vjerojatno najvažniji članovi novije postave Swansa (još od obnavljanja 2010.),bubnjar Phil Puleo (Cop Shoot Cop) i basist Christopher Pravdica, hrvatskih korijena, što je Gira napomenuo i u Boogaloou i u Kinu SC, a čini mi se i nekoć u Tvornici.
Koncerti Swansa zadnjih desetak godina potpuno su posebno i drukčije iskustvo od bilo čega na današnjoj glazbenoj sceni. Njihova glazba nije opisiva žanrovskim ograničenjima. Gira je stvorio svoju glazbenu nišu koja podjednako duguje post rocku, psihodeliji, industrialu, progu, noise rocku, dark ambientu, ali i eksperimentu (npr Glennu Branci i minimalističkom repetitizmu jednog Terryja Rileyja, La Montea Younga ili Stevea Reicha i ekipe). Ima tu i dosta folka, gothica, pa čak i gospela i bluesa, a na kraju i duba u novoj kompoziciji Newly Sentient Being koja zvuči kao da Pink Floyd sviraju Dylanovu stvar koju je maznuo od Blind Lemon Jeffersona s Topperom Headonom na bubnjevima iz Clash Sandinista faze.
Ona je možda i pokazatelj novoga smjera kojim Gira namjerava krenuti.
Koncert je bio glasan. Izuzetno glasan i bučan, bučniji nego onaj u Kinu SC. Jedini bučniji kojem sam nazočio bio je My Bloody Valentine na Terraneu. Većina posjetitelja je s radošću stavila čepiće, koji su se dijelili na ulazu, u uši. Ja nisam, kao ni onda na Terraneu, tako da ako me zovnete, a ja se ne odazovem, znate zašto. (U Boogaloou je bilo puno tiše, iako još uvijek dovoljno glasno.)
Pjesme Swansa su poput rijeka. Započnu uglavnom tiho, polako s Girom na pojačanoj akustičnoj gitari i njegovim deklamiranjem počesto mračnijih i hermetičnih stihova te se polako pridužuju pritoci, drugi članovi benda koji upotpunjuju zvučnu sliku, lap steel gitara Hahna i Schecterice, Mullinsove klavijature, Pravdičin bas, te naposlijetku Westbergova režuća gitara i Puleovo mahnito udaranje u bubanj.
Swans rijeka ne završava ušćem, deltom ili estuarijem, nego veličanstvenim Iguazu ili Viktorijinim vodopadima koji se ruše na morske stijene s barem petsto metara visine. Jer zid buke, kojim najčešće završavaju pjesme uz udaranje hipnotičkog ritma koji se ubrzava kako Puleu i Pravdici dirigira Gira, baca i sve nazočne u hipnotički trans u kojemu ne želite da naleti grmljavine prestanu. Glava sama mlati naprijed nazad, a tijela se klate poput Clickera iz Last of Us.
Gira je šaman koji okrenut publici maše i mantra rukama, klati se poput tankog stabla na jakoj buri, urla, vrlo često nerazumljive riječi, poput nekog alienskog svećenika, a zatim se okrene bendu i maše njima u čudnom plesu kojim mu publika u prvim redovima odgovara.
I ja s njima.
Swans koncert nije samo glazbeni doživljaj. On je jednostavno dvoipolsatno pražnjenje, putovanje u neka mračna i svijetla mjesta za koja niste ni znali da postoje. Gira vas vodi na putovanje rijekom koja povremeno i ponire u podzemlje, poput Harona u lađi na Stiksu u Hadu, a onda je Dioniz koji vas poziva na pijanku i psihodeličnu zabavu u vrtu užitaka.
I stalno jedva čekate da Pravdica solira na basu, a da Schecterica uzme drugi bas, da Westberg ubrza mlaćenje svojih žica, a Puleo izbaci bubnju dušu, zajedno s Mullinsom na drugom setu udaraljki. Dok Hahn sjedeći za svojim lap steelom stvara buku za kakvu niste znali da može izaći iz tog instrumenta kojeg najčešće povezujemo s countryjem.
Dva i pol sata prođu za čas, tinitus ostaje puno dulje, a iskustvo ova dva potpuno drukčija koncerta, iako s istom set listom, ostat će dugo u meni. Definitivno najbolje utjelovljenje Swansa kojemu sam nazočio.
A oba koncerta izuzetna putovanja u nepoznato i uzbudljivo.
Na kraju, kad su me pitali s čim bih usporedio ovaj novi zvuk Swansa, rekao sam da bih prvo spomenuo Pink Floyd s koncerta u Pompejima, “Careful With That Axe Eugene”, “Echoes” i “Saucerful of Secrets” koje svira trupa iz Hada inspirirana ranim Swansima koji su doživjeli transcedentalno iskustvo i gledali puno horor i triler filmova, ali ipak sa sretnim završetkom.
Bilo je na koncertu i smiješnih trenutaka, kad je Gira predstavljao bend i kreveljio se, a sebe predstavio kao Adele (palo mi je na pamet da mu sutradan u Zagrebu donesem neki njen album na potpis, ali ipak nisam podlegao iskušenju, iako je Spin records u Ljubljani u subotu na praznik radio, a i imali su dva njena albuma), a u jednim je trenutku jednom neposlušnom gledatelju otrgnuo mobitel iz ruke jer je ovaj, unatoč upozorenju na početku da se ne upotrebljavaju mobiteli, to konstantno činio.
Sve je završilo iza 23 sata, Gira je potpisivao ploče, majice, knjiga i cd-ove, a ostali su članovi benda ćakulali s publikom još dugo.
Ja sam sa zagrebačkim prijateljima Darkom i Vranom ostao zbrajati utiske, kratko smo popričali s Westbergom, kćer mi je otišla svojoj kući, a ja u hotel pripremati se za sutrašnji novi susret s bendom.
U Zagrebu je bilo puno poznate ekipe, ploče, majice i cd-ovi su bili dosta jeftiniji nego u Ljubljani pa sam uzeo jednu majicu i “Live Rope”, cd s prošle turneje, kratko prozborio s Girom i jako zadovoljan s oba koncerta, jako glasnim u prekrasnoj jesenskoj Ljubljani i manje glasnim, ali artikuliranijim u Zagrebu.
I sad, dok ovo pišem, slušam “Birthing”, zadnji izvanredni album Swansa koji traje dva sata, koliko mi je trebalo da napišem ovaj tekst.
I koji će se naći visoko na mojoj ljestvici najboljih albuma godine.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
- Kako na koncertu u LJubljani MLP-U nije imao fotografa, upotrebljene su fotografije nastale na zagrebačkom koncertu!
