Ako se za neki bend može reći da nikad nije iznevjerio hrvatske fanove preskačući ih na bilo kojoj europskoj turneji, onda su to definitivno Swansi.
Eksperimentalni bend Swans, predvođen karizmatičnim Michaelom Girom, nije samo glazbeni kolektiv, već i izazov svim pretpostavljenim granicama i normama umjetnosti. Swansi su pioniri u korištenju glasne, repetitivne i hipnotičke muzike kako bi izazvali duboke emocionalne reakcije kod publike. Njihov zvuk je teško opisati riječima, jer se kreće između punka, noise-a, post-rocka, no wave i mnogih drugih žanrova, stvarajući nešto sasvim svoje.
Iako je na posljednjoj turneji, prije sedam godina, Gira najavio raspuštanje benda i okretanje nekim novim projektima, prvo nas je početkom ove godine obradovao sa najavom novog albuma, a nakon toga i turnejom gdje ni ovog puta nije izostavio Hrvatsku.
Ponovno okupljanje Swansa rezultiralo je izlaskom albuma “The Beggar” gdje Gira do krajnjih granica testira mentalno zdravlje slušatelja uvodeći ga u loop ludila, beznađa i prvenstveno smrti, ali pravi test dolazi do izražaja tek na njihovim nastupima uživo.
Kad sam saznao da će nastupiti u kinodvorani Studentskog centra gdje će publika sjediti, moram priznati da mi se ideja svidjela, i to iz dva razloga. Prvi razlog je sasvim logičan, a to je da mi nije više ugodno stajati na nogama dva, tri ili više sati. Drugi razlog je puno bitniji, a to je da ovo nije koncert zabavne glazbe gdje malo slušaš muziku, malo plešeš, pa malo pričaš s ekipom uz pivicu i usputno baciš oko na bend…, ovo su Swansi s Michaelom Girom, a on ne samo da prezire one koji plešu i bengaju na njegovim koncertima, već zahtijeva i apsolutnu tišinu. Smatra se da si kupnjom ulaznice pristao na takve uvjete.
Pri samom ulasku u Studentski centar nije se stekao dojam velike gužve, iako se govorilo da je kinodvorana skoro rasprodana.
U 20.15 na binu je došao Norman Westberg, dugogodišnji gitarist Swansa a sada samostalni izvođač, koji je publici predstavio svoju vrstu ambijentalne glazbe koju on sam naziva ’planiranom improvizacijom’. Cijeli njegov performans bi se mogao podijeliti u nekoliko dijelova, gdje u prvom dijelu dominira mirnija i čak opuštajuća atmosfera, onda sve postaje napetije i mračno i na kraju se sve opet vraća na početak. Osobno nisam bio previše impresioniran ovakvim igranjem efektima i gitarskim zvukovima, a u momentima mi se činilo i da se sam Westberg dosađuje u svemu tome. Ipak, dobio je pljesak na kraju i prava predstava je mogla započeti.
U kratkoj pauzi koja je uslijedila nakon Westbergovog nastupa dvorana se popunila skoro do posljednjeg mjesta, što me dosta začudilo. Publika je bila i više nego šarolika, od klinaca s punk outfitom pa sve do sređenih sredovječnih gospođa. Stekao se dojam da Swansi postaju bend gdje se dolazi čisto iz znatiželje ili zbog njihove reputacije luđaka koji sviraju čudnu muziku, a ne samo zbog njihovog glazbenog opusa.
Članovi Swansa su jedan po jedan dolazili na pozornicu i zauzimali svoja mjesta, a na kraju je i sam Gira izašao, sjeo na svoju stolicu i točno u 21.15 samo kratko i ozbiljno izustio… ’dobra večer’.
Prvi taktovi Gire na akustičnoj gitari nisu odmah dali za naslutiti koliko će ovo biti ekstremno glasan koncert, ali vrlo brzo su otklonjene sve sumnje u to.
Prilično sam siguran da tada niti najzagriženiji fan Swansa koji se nalazio u Studentskom centru nije očekivao onakav nemilosrdni tsunami zvukova kojima će prisustvovati slijedeća tri sata.
Mene je osobno iznenadila odlična kvaliteta zvuka i nisam osjetio nikakvu distorziju u negativnom smislu usprkos brutalnom iživljavanju na svim instrumentima.
Gira od samog početka dirigira bendom na gotovo tiranski način tjerajući ih do maksimuma i ne dopuštajući nikakve pogreške ili odstupanja od zvuka kakvog je on zamislio u svojoj glavi. Taj Girin agresivni perfekcionizam je vidljiv i po tome što ostali članovi benda ne skidaju pogled s njega tijekom cijelog nastupa, kako slučajno ne bi propustili neki njegov pokret tijela kojim signalizira promjenu dinamike. Od svih u bendu posebno me se dojmio bubnjar Phil Phuleo koji, čini mi se, najviše doprinosi statusu Swansa kao najglasnijeg benda na svijetu.
Kako je ritmička grmljavina uz Girino ritualno urlanje na mikrofon išlo dalje, sve sam više postajao svjesniji da sam u nekom stupnju hipnoze, jer iako sam bio bez ikakve zaštite na ušima sva ta količina brutalne i vibrirajuće zvučne energije ne samo da mi nije smetala, već sam na neki mazohistički način uživao u njoj.
Gira na pozornici dobija nekakvu gotovo demonsku auru i jako je teško skinuti pogled s njega. Sjećam se da sam u jednom trenutku zatvorio oči i doslovno zamislio, ali i osjetio, toplinu plamenih jezika koji su dopirali sa pozornice, iza kojih se vidjela Girina silueta kako podiže ruke u zrak i viče nešto na samo njemu razumljivom jeziku. Cijeli taj šamanski ritual popraćen je zaglušujućom kakofonijom svih mogućih zvukova pri čemu je bubanj dominantni instrument.
Možda će netko misliti da pretjerujem i da je općepoznato da su Swansi ozloglašeni zbog glasnoće i da im je to svojevrsni zaštitni znak, ali ej…, komadi žbuke su padali sa zidova po ljudima, znam to iz prve ruke. A da ne spominjem i da je bio nemali broj onih koji su, već na samom početku koncerta, s bolnom grimasom na licu potražili spas bježeći prema izlazu iz dvorane. Bilo je puno i onih iskusnih koji su takve gledali sa podsmjehom, dok su im čepići virili iz ušiju.
Jedini predah, gdje su svima uši mogle malo doći do zraka, bio je kod izvođenja “No More of This” tijekom koje se i Phuleo uspio malo odmoriti. Ovdje je naglasak stavljen više na liriku nego na instrumentaciju.
Girina tekstualna poezija je jednako snažna kao i njegova muzika. Njegovi stihovi su potresni, mračni, ali istovremeno i duboko emotivni. On piše o ljubavi, patnji, tami i svjetlu, o onome šta znači biti ljudsko biće.
Teško se odlučiti koji je bio hajlajt koncerta, ali po meni je to bila izvedba Birthing gdje su baš svi u bendu bili na najvišoj razini. Koncepcija skladbe sa dva bubnjara, jer ovdje osim Phulea i Larry Mullins udara po bubnjevima, Christopher Pravdica sa svojim zlokobnim bass riffom, Kristof Hahn koji izvlači najpsihodeličnije zvukove na lap steelu, Dana Schechter na klavijaturama i naravno, Gira koji svojim baritonom urla neke mantre, stvara atmosferu tjeskobe i zvuči jako moćno i šokantno. Koliko su Swansi skloni pretjerivanju govori i podatak da je koncert završio nakon puna tri sata neprestane svirke.
Svaki nastup Swansa je svojevrsno putovanje u nepoznato, sa neizvjesnim ishodom…, samo je jedna stvar sigurna, a to je da će biti jako glasno.
Nakon šta nastup Swansa završi, potrebno je neko vrijeme za prilagodbu svih osjetila ovom… ’normalnom’ svijetu. Isto tako, imate dojam da ste prisustvovali nekom instrumentalnom egzorcizmu i čak se i doslovno osjećate drugačije. Zlobnici će reći da takav osjećaj nije ni čudan nakon kaotične trosatne kakofonije, ali nije stvar u tome…, već u tome da dobijate osjećaj nekakve katarze koliko god to pretenciozno zvučalo.
Koncert Swansa nije zabava u tradicionalnom smislu. Moglo bi ga se opisati kao duhovni ritual gdje njihova muzika prodire duboko u vašu svijest, ali i tijelo, tjerajući vas da zaboravite sve oko sebe i potpuno se posvetite doživljaju samog rituala.
Muzika Swansa je surova, iskrena i iscrpljujuća, baš kao i sama egzistencija. Oni ne štede ni sebe ni svoju publiku, tjerajući nas da istražujemo vlastite tamne strane i strahove. Uporno nas podsjećaju da glazba može biti puno više od puke banalne zabave, tj da može biti iskustvo koje nas mijenja na ovaj ili onaj način, ovisno o vlastitom doživljaju.
U svijetu glazbe gdje su hitovi prolazni, Swansi ostaju nepokolebljivi i tvrdoglavi, odolijevajući prolaznosti vremena i glazbenih trendova.
Niti video snimci sa YTubea, a niti ovakve pisane recenzije ne mogu prenijeti razinu intenziteta koji postoji na njihovim koncertima.
Vidjevši Swanse uživo i nakon ulaska u petu dekadu njihovog postojanja slobodno se može reći da ne pokazuju nikakve znakove starenja, a niti da postaju obzirniji prema ušima publike. I dalje ostaju jedno od onih glazbenih iskustava koje izaziva strahopoštovanje i koje se nikako ne smije propustiti.
Setlista koncerta (valjda, jer teško je biti 100 % siguran u to):
– The Beggar
– The Hanging Man
– Ebbing
– The Memorius
– Cathedrals of Heaven
– No More of This
– Leaving Meaning
– Birthing
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
