Ozzy Zig Needs a Gig!
Bio je to početak priče zvane Black Sabbath. Tony Iommi je u potrazi za vokalom naletio na komad išaranog papira u izlogu obližnje prodavaonice. Ono što je još pisalo na njemu prevagnulo je u odluci, jer Ozzy je imao i svoj mikrofon i mali zvučnik, upravo ono što je Iommiju nedostajalo da oformi bend.
Iako ga je zlostavljao u školi i nije imao preveliko mišljenje o njemu, Iommi se odlučio za Ozzyja uglavnom zbog opreme.
No, pokazalo se da je to ipak bio pravi potez. Bend u sastavu Tony Iommi, Geezer Butler, Bill Ward i Ozzy Osbourne ubrzo ulazi u studio i snima prvi album.
Prije tog ulaska u studio, dogodio se još jedan nemili događaj koji je neposredno preokrenuo svijet glazbe. Naime, Tony je radio u čeličani u Birminghamu i, u danima prije snimanja, u nesreći gubi vrhove prstiju desne ruke. (on je inače ljevoruk).
Liječnička prognoza nije bila sjajna, “Nikada neće moći svirati gitaru.”
No, Tony nije odustao. Kreirao je proteze za prste, olabavio žice na gitari kako bi lakše svirao, i krenuo dalje, stvarajući mračni, teški zvuk koji će postati temelj heavy metala.
S prvim albumom (“Black Sabbath”) probili su se na scenu, a drugi, “Paranoid”, odmah je osvojio top liste. Nosio ga je istoimeni hit.
Svi su članovi u grupi imali svoja zaduženja, što je u samom startu garantiralo kako-tako dug život grupe.
Tony Iommi, isporučivao rifove kao s trake, Bill Ward, stvarao manijakalnu ritmičku podlogu, Geezer Butler, lirikom osvjetljavao mračne kutke muzičkog izričaja i naposljetku Ozzy Osbourne, frontmen koji je sve to sakupio i isporučivao.
No, nije prošlo dugo prije nego su droga i alkohol postali svakodnevica benda.
Nakon četiri albuma, postali su svjetska senzacija, kritičari su ih obožavali mrziti, publika “mrzila” obožavati.
A iznutra, bend se raspadao.
U tom autodestruktivnom pohodu prednjačio je Ozzy, tonući u ništavilo droge i alkohola. Nakon albuma “Never Say Die!”, Tony je imao ni malo lagan zadatak, saopćiti starom pajdašu da više nije u grupi. Jer bilo je, ili Ozzy van ili grupa prestaje s radom. (zamijenio ga je Ronnie James Dio).
Ozzy je pao na dno. Nije se ni pokušao vratiti u Englesku, ostao je u mjestu gdje mu je Tony saopćio odluku ostatka benda, danima (pa i tjednima) opijajući se u hotelskoj sobi, gledajući u prazno.
Onda se dogodilo čudo, Sharon Arden (kći menadžera Don Ardena, koji je organizirao turneju benda), čuvši što se dogodilo, pronalazi Ozzyja u raspadnutom stanju.
Izvukla ga je iz tame, obukla u novo medijsko izdanje, pronašla suradnike, ukratko, vratila ga u život, ovaj put kao solo zvijezdu.
Sharon je postala pokretač svega oko Ozzyja. Usmjerila je svu energiju u njegovu karijeru, i uskoro je Ozzy ponovno postao globalno ime, izdaje solo albume, odrađuje rasprodane turneje, a kasnije i pokreće vlastiti festival, Ozzfest na kojem se okupljalo na desetine, pa i stotine tisuća duša.
No, tragedija ponovo ulazi u Ozzyjev život, gubi muzički oslonac, gitarista Randy Rhoads pogiba u avionskoj nesreći.
Da bi još više poentirala na medijskoj popularnosti (i dakako, financijskom dobitku), Sharon se okreče televiziji i uskoro cijeli svijet gleda familiju Osbourne u njihovom domu, ali i svjedoči nefunkcionalnosti Ozzy Osbournea u svakodnevnom životu.
Bilo je i te kako očito da mu je zdravlje ozbiljno narušeno zbog zloupotrebe droga i alkohola. I kad se na to sve skupa pojavila dijagnoza, Parkins, …
Renesansa matičnog benda počinje s idejom o novom albumu (“13″), prvim #1. albumom u povijesti Sabbatha.
Iako Bill Ward nije sudjelovao zbog ugovornih sporova, turneje su bile trijumfalne.
Osjećajući da mu se bliži kraj, Ozzy odlučuje okončati priču na veliki način. Uz Sharoninu podršku, a i svih članova benda, (ovaj put i Bill Warda), organizira oproštajni koncert Back to the Beginning u rodnom Birminghamu, okupivši svjetsku metal elitu.
Koncert je zaradio 200 milijuna dolara za dobrotvorne svrhe, a Ozzy ga završava, sada već legendarnim:
“I LOVE YOU ALL—GOODNIGHT!
AND BY THE WAY… I’M FUCKING DYING!”
Ni ovaj put nije prevario svoje obožavatelje!
