Volim se pohvaliti kako odem na koncert benda kojeg inače ne pratim, u potpunosti i planski nepripremljen, lišen svih očekivanja i napisanih informacija, prepušten na milost i nemilost svim tjelesnim čulima da me odnesu u kojem god pravcu žele.
U ovom slučaju desio se paradoks, kratki spoj u mojoj glavi, sukob planeta u mojoj realnosti. Nisam apsolutno ništa ni tražio ni čitao o ovome nastupu, osim kratke najave na Facebook događaju, jer samo ime Leb i Sol i poznavanje njihovog opusa je stvar opće kulture.
Što ima da slušam i čitam više?
Vidim rasprodan koncert, vidim divni ambijent stare tvrđave Baroni, vidim lijevo od ulaza kako se bend opušta za stolom i prepoznam poznatu šiltericu na glavi jednog od izvođača.
Svi su tu, sve je tu, spremno za jednu ugodnu noć s pogledom na Šibenik.
Što bi moglo poći po krivu?
Moglo je i jeste to što sam pola koncerta čekao da iza kuta, negdje iz prikrajka kao Batman iskoči Vlatko Stefanovski.
Nije me samo jedna gitara i samo jedno Fender pojačalo na bini dovoljno upozorilo da druga gitara neće doći. Nije me niti sjajno gitarsko umijeće Dimitar Božikova na Stratocasteru uvjerilo na početku da drugoj gitari tu nema mjesta.
A pa što ja znam, možda će se ovaj prebacit na ritam gitaru, a Vlatko se uhvatit samo solirat.
Kao da na bini ikada su mogla biti 2 Slasha, 2 Jimi Hendrixa, 2 Claptona, 2 Tommy Emmanuela….
Kada sam sutradan ujutro se posavjetovao sa svojim asistentom, ne zna se kome je bilo neugodnije. Vlatka nema u bendu još od 2008.
A činilo se kao da sam prekjučer se gužvao na tribinama Male dvorane Gripe u Splitu, da doživim original Leb i Sol, 26. 11. 2006.
Jedno je biti neinformiran, a drugo je biti dezinformiran, naučio sam upravo.
No, dobro, kada sam sad ovo izbacio iz sebe, okrećem se onome što je bilo ponuđeno i pokazano tu večer.
Od original postave tu su 2 sijeda momka, Bodan Arsovski na lijepoj Yamaha crnoj bas gitari s 5 žica (TRB1005J, ako se ne varam) i Kokan Dimuševski na Nord Stage 3 klavijaturama. On je onaj koji me u polutami zadržao na krivom putu misli, sa šiltericom na glavi, kao Vlatko.
A njega mijenja, čak od 2008. Dimitar Božikov na bijelom Fender Stratocasteru u bijeloj košulji s bijelim hlačama, što je bio dress code cijeloga benda, kao da su taman došli sa Wimbledona.
Bend i sve pjesme nam je pristojno, skromno i samozatajno najavljivao Bodan, sve suprotno od onoga kako je svirao, a to je bilo samopouzdano i moćno.
Na Tama bubnjevima zaneseni i najmlađi, onaj kome prvom daju da nosi opremu i ode po pive, tek 48 godišnji Mihail Parušev. Glavna ritam sekcija benda, što nije ni čudo, jer je inače u slobodno vrijeme basista.
Redale su se pjesme kao ‘Devetka’, ‘Bistra voda’, ‘Ručni rad’, ‘Skakavac’, ‘Sunce’, ‘Uči me Majko’…. , ja sam samo prepoznao ‘Jovano, Jovanke’.
Osim vrlo kratko, nitko se od članova sadašnjeg benda nije usudio da pjeva, tako da su sve pjesme bile instrumentalne.
Dobro, nije ni Vlatko bio neki rođeni pjevač, ali kada je vidio kako drugi pjevaju njegove stvari, odlučio je da to mora učiniti sam. A možda su oni njemu u čast držali se šutnje. Malo ih je na planeti zemlji koji vrhunski i sviraju i pjevaju.
Moja početna neinformiranost nije spriječila ostatak publike, pa i mene samog da uživamo u maestralnoj jazz svirci, čak i narodnim plesovima Dimitara i Bodana.
Gotovo dva sata nakon početka ljudi su se digli na noge i ispratili pljeskom nešto što se ne čuje i ne viđa svaki dan. Kako je točno bilo možete se i sami uvjeriti u videu ispod.
Bila je to lijepa ljetna večer za jazz sladokusce, ali i za cijeli bend, a bit će takvih opet i opet.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U