Kula Kula Festival je Trogir maknuo od tradicionalnih klapa, estrada, polu narodnjačkih nota i treba tom festivalu odati priznanje.
Pomislih, ajde da odem na S.A.R.S. nakon deset godina, a najbolje u svemu, početak pomaknut za 18.30 što senioru kao što sam ja baš fino odgovara.
Lagano gunđam, kao nije ta glazba moja, đir, ali dobro, možeš jednom biti i objektivan kad nešto pišeš.
Kula Kamerlengo, standardno zanimljiva i posebna. Spoj povijesti i novog je uzbudljiva kao i Arena u Puli ili Gradina u Solinu.
Prvi bend je crnogorski Who See, trojac repera koji su sa zanimljivim samplovima i duhovitim tekstovima fino rasplesali malobrojnu publiku. Tekstovi su aktualni i ne naginju previše nekom reperskom crnjaku, nekim pričama o kriminalu i bandama koji bi ionako zvučali smiješno na našim Balkanskim ruralnim prostorima. Trojac se bavi svakodnevnim problemima, zabavama, poslom ili nedostatkom istog, uživanju opijata, ismijavanju aktualne politike…
Muzika im je tečna i zanimljiva, puna ritma, simpatičan trio fino može zabaviti. Nije to TBF, ok, ali nije ni za usporedbu. TBF je prvenstveno rock bend, pa onda rap. Sve u svemu dopadljiv nastup baš za laganu ljetnu zabavu.
Nakon njih i prilično brzo dolazi S.A.R.S.. Sada već jako popunjena, Kula izgleda puno ljepše pod svjetlima.
S.A.R.S. sam slušao 2010. pa 2014. i sinoć i ono što sam mislio 2014., mislim i danas, a to je da je šteta. Šteta da je taj bend otišao u estradu, a nije nastavio graditi onaj svoj prvobitni stil autsajdera s Balkana, promotora potrebitih i poniženih. Njihove legendarne pjesme „Buđav lebac“ i „Rakija“ su bile najava nečeg posebnog i zanimljivog. Neki reggae, svjetskog stila, a opet Balkanski i pristupačan.
U međuvremenu je ta iskra ugasnula i kao i mnogi drugi, bend je otišao u mainstream koji je dopadljiv i možda se više sviđa široj publici, ali šansa je propala. Da imamo reggae bend koji je ujedno i rock i alternativa.
Moram reći da je bend odličan, profesionalci i odlični muzičari. Trubač, vokal, bubnjevi, gitara, klavijature i prateći vokal, sve je to stvarno izvrsno i na svjetskoj razini. Ima tu potencijala da se taj bend vrati u okrilje nas čudnih i poremećenih zaljubljenika u drugačije.
Ponekad u nekoj pjesmi zaiskri gitara, truba zasvira i naježiš se na tren, ali onda opet skrenu na sigurno tlo komercijale i ježenje prelazi u zijevanje.
Svakako bend koji vrijedi poslušati, ali vas neće uzbuditi i rasplakati. Dat će vam zabavu uz neko lagano piće i začiniti ljetnu večer.
Na kraju ove zanimljive, ali ne i jako uzbudljive večeri, Kiril Džajkovski
Zanimljiv autor elektronske glazbe koji uz glavni vokal zanimljive crne gošće iz New Yorka gaji neki svoj stil. Elektronika, samplovi i puhački instrumenti. Zanimljivo i puno ritma kao što i dolikuje makedonskim glazbenicima. Tu je i moja glavna zamjerka, premalo makedonskog nasljeđa, premalo etna. Hrabro od Kirila da se ne služi nasljeđem da se svidi svijetu, ali meni fali taj etno, fali mi ta energija. Sama glazba je maštovita i interesantna, ali autor je mogao biti i John (ne i John Johnic), tako da uz tekstove na Engleskom i svjetske ritmove, ja sam ostao prazan. Onako zadovoljan, ali ne i oduševljen i očaran.
Jedna lijepa i lagana ljetna večer uz glazbu, ona večer nakon koje zaspiš lagano, adrenalin je ostao negdje drugdje, na festivalu u Orahovici, npr.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
