Kako me veseli kad mogu lijepo pisati o nečemu, i kad to lijepo proizlazi, ne iz poze ili rutine, već iz srca koje se u samoj esenci pojma vezalo za…
I kako sam slučajno (ili pak ne?) u naslovu najave donio srž posljednjeg izdanja Thrill Blues Festivala, koji se i ove godine održao u Trilju…
No, kao i uvijek, da bi se razumjelo „što je pjesnik htio reći“, s pričom treba krenuti od nekog početka, pa možda i pra-početka.
Stoga, vežite se, krećemo!
Ovogodišnje izdanje festivala trajalo je dva dana. Nažalost, prvi dan sam bio odsutan, no drugi je platio laštru.
Prve su na pozornicu izašle mlade snage, bend Reformatori. O tome što će reformirati i kako, to je tek pred njima, ali ono što je već iza njih jest prihvaćena scenska rutina, koja je, na sreću, nije garnirana egom. Na kraju smo dobili lijepu sliku „novog vala“ naslonjenog na blues.
Možda najsimptomatičniji trenuci (koji mogu, ali i ne moraju ukazivati na ono što tek dolazi), bile su izvedbe “The Thrill Is Gone” (ako se dobro sjećam!), ali i posljednja kompozicija koju su odsvirali, obrada Bijelog Dugmeta, “Blues za moju bivšu dragu”.
U njoj su, osim vokala 😊, pokazali od kakvog su materijala sačinjeni.
Sljedeća atrakcija festivala bio je Max Dega.
Ovi švicarci talijanskog govornog područja u biti su klasičan blues trio s izričajem koji je udaljen od roota, ali bez velikog dodira s urbanom varijantom. Osim vještine u sviranju, bilo je očito da su u bluesu odrasli, stasali i sazreli. I naravno, ono posljednje što iz pristojnosti neću napisati… 😊 .
Svoj su set odradili korektno, nisu pobrali ovacije, ali zaslužili su lijep pljesak.
Ono što će od njih ostati upamćeno na ovom festivalu jest, iako zvuči čudno, neponovljivost u izvedbi. Čak i standardni blues, kojem znate svaku notu, zvučao je ipak drugačije.
Je li to bila magija trenutka ili stvarnost, nije bitno, bitna je bila uživancija u slušanju.
Koliko god Max Dega bio standardan dio blues festivala, toliko je Eliana One Woman Band odskočila. Iako je ostala unutar svojih granica (akustična gitara, mini bas bubanj i stomp), svojim energičnim nastupom potpuno je oduševila publiku.
Nesvakidašnji performans, bez trunke poze, „iz pete“, je privukao pažnju, što je rijetkost kod ovakve formacije. Šetajući se po opusu i dižući atmosferu, više nego je opravdala svoje mjesto na festivalu.
Noć je tekla mirno, intimno, veselo i optimistično, sve dok na scenu nije izašla glavna zvijezda festivala, Crystal Thomas, sa svojim trombonom i bendom.
Ako je i bilo ikakve sumnje, raspršile su se već u prvim taktovima. Bend savršeno uigran, profesionalci do srži, funkcionirao je kao mašina koja služi svojoj „gazdarici“. A ona svojim vokalom i trombonom predstavlja endemsku pojavu u blues miljeu. Kad se tome doda i “master of ceremonies skill” na pozornici, onda se kockice same poslože u cjelinu koju zovemo, blues festival.
I da, na bis je izašla dva puta, a posljednji bis se „razvukao“ zahvaljujući publici…
Iza toga, na pozornicu je iskočila mlada ekipa i počeo je jam session…
Ovo sve opisano odnosilo se na drugi dan festivala, a sada nekoliko riječi o onome što je jednako važno, ako ne i važnije.
Publika
Iste večeri održavao se spektakl na Hipodromu i sjena njegovih brojki se nadvila nad festivalom. Na sreću, to nije utjecalo na posjećenost festivala. Prostor ispred pozornice bio je pun već na samom početku, a tijekom večeri park se lijepo popunio (brojke ostavljam statističarima i nadobudnima!), što je moram priznati, razgalilo dušu.
Bilo je to najveće iskušenje posjećenosti od kad je festival prije osam godina krenuo.
Organizacija
Ovogodišnje izdanje bilo je korak natrag, ili kako se popularno kaže, „povratak korijenima“. Očito je bilo izazova u logistici, pa je festival bio skromniji, manje izvođača i jedna pozornica umjesto dvije.
No, daleko od toga da je to minus!
Naprotiv, festival je dobio ono što je na velikim svetkovinama rijetkost, intimnost. Taj osjećaj kad jedan izvođač završi, a ti s nestrpljenjem čekaš sljedećeg… , kad kroz instrumente izlaze priče… , kad se sve to pakuje u neku vrstu obiteljskog ambijenta u kojem se svaki posjetitelj osjeća kao dio te zajednice…
E, gospodo moja, a da me se krivo ne shvati, „povratak korijenima“ ne mora značiti nazadovanje.
U ovom slučaju, to je bio ogroman iskorak naprijed.
Stoga i parafraza (ZZ Topa) iz podnaslova, That Little Ol’ Fest from Trilj, u kombinaciji s naslovom „U bistroj maglici intime“ poprima puno značenje.
Vidimo se dogodine!
I „da bog da da ne bude dovoljno love za veliku organizaciju“! 😊
i jedan lipi foto album:
* sve fotografije: MLP-U
