The Clash izdaje treći album „London Calling“.
Izlasku albuma je prethodilo turbulentno razdoblje u životu grupe, počevši od turneje po Americi koja je “debelo” pridonijela skretanju s “čiste” punk linije, do kreativne blokade dua Strummer/Jones, preko raskida ugovora s dotadašnjim managerom i time seljenja benda u drugi prostor za vježbanje.
Možda ne izgleda toliko bitno, ali baš će to seljenje poprilično pridonijeti da „London Calling“ bude to što jest.
Kad je grupa izdala album “Give ‘Em Enough Rope”, bilo je jasno da The Clash postaju veliki bend, te da će prije ili kasnije uskočiti u vlak koji će ih odnijeti na mjesta koja su kao punkeri prezirali.
Ali, takav je život.
Turneja koja je slijedila nakon izdavanja albuma je išla svojim tokom, sve do odlaska u Ameriku. Tu je izbor predgrupa na prvi pogled bio u najmanju ruku, neobičan. Imena kao što su Bo Diddley, Sam & Dave, Lee Dorsey, Screamin’ Jay Hawkins, Joe Ely i Cramps, teško da bi se mogla smjestiti u punk milje. Ta turneja po Americi je bila presudna po profil sljedećeg albuma. Po povratku u Englesku pisanje novog materijala obilježili su baš ti utjecaji.
The Clash – „London Calling“
Drugi trenutak je bilo preseljenje na novu lokaciju za vježbanje. Donijelo je grupi neophodnu dozu privatnosti, jer nisu dozvoljavali nikome da bude prisutan na probama. Isto tako, uspostavili su vojni režim rada, prekidan samo odlaskom u obližnji pub i nogometnom utakmicom u popodnevnim satima.
Sve je to pridonijelo da se homogenost grupe dovede do nepropusnosti, ali i da samopouzdanje naraste do te mjere da je kreativna blokada jednostavno spala sama od sebe. Strummer i Jones su prionuli poslu, ostali su ih slijedili, i .. rodio se “London Calling”.
Po samom izlasku albuma je bilo jasno da to više nije bio punk, bar ne onakav kakvog su do tada izvodili, te se u biti ovaj album uzima kao prvi post-punk album.
Pored root punka, na njemu se prelamaju utjecaji nebrojeno pravaca (reggae, rockabilly, ska, New Orleans R&B, pop, jazz ali i hard rock). Lirika je još uvijek ostala na poznatim granicama, što znači, prepuna socijalnog trenutka i bunta na njega, kritika zloupotrebe droga, ali i spoznaja odrastanja i sazrijevanja. Ovo posljednja je ipak bilo novo u izričaju banda.
The Clash – “Spanish Bombs”
Omot album je pak posebna priča i zahtjeva bar koliko toliko objašnjenje. Naime, na omotu se nalazi basista Paul Simonon uhvaćen u trenutku kad lomi svoju bas gitaru o pod pozornice. Sam Paul je kasnije objasnio da ga je na taj čin natjerao bijes, jer redari u dvorani u kojoj je bio koncert (The Palladium, u New Yorku) nisu dozvoljavali posjetiteljima da ustanu sa svojih stolica i da se rasplešu. (teško je i zamisliti jedan ovakav punokrvni koncert s publikom koja sjedi !!??). U biti, fotografija koju je snimila Pennie Smith i nije baš sjajno ispala. Do te mjere da je čak bilo prijepora oko njenog uvrštavanja na omotu albuma, radi “out of focus” segmenta. No, Strummer je inzistirao i pogodio, jer fotografija je proglašena za jednu od najvećih u povijesti rocka.
Sam omot albuma s tom fotografijom je u stvari replika prvog albuma Elvis Presleyja, te se time htjelo odati priznanje Elvisu na sve što je napravio.
Nema smisla nabrajati koja je priznanja ovaj album dobio, jer lista je beskonačna. No, Rolling Stone lista je ta koja manje-više puno toga govori. Na “500 naj albuma svih vremena” album “London Calling” se našao na osmom mjestu.
Dovoljno!
The Clash – „London Calling“ / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
