Interesantan je film posvećen grupi Bee Gees. Na prvo gledanje, u njemu uživaju samo fanovi i pokoji slučajni prolaznik, među koje ubrajam i sebe. Prazninu u dnevnom rasporedu je lijepo popunio i život je krenuo dalje.
I tada se javlja problem. Ma koliko ga ravnodušno gledali „iz prve“, film nikako da izađe iz glave i preseli se na prašnjavu policu zvanu zaborav. I da, odmah da poentiram, nije muzika u pitanju, već sadržaj i smisao koji je u ovom filmu i veći od nje.
Iako je napravljen rutiniranom rukom profesionalca, režiser Frank Marshall u filmu donosi ono što rijetko viđamo u ovakvim filmovima, ono što svaki put ponavljam kao papagalo. Da, ti i takvi filmovi su OK, ali u njima skoro nikad nema prikaza/opisa kreativnog procesa, nema onih lucidnih trenutaka kad se rađala ideja za nešto veliko. I to je u ovom filmu pokriveno, bar djelomično.
Ne morate voljeti muziku Bee Geesa da bi se dali krediti ovom celuloidnom ostvarenju, jer ako posjedujete bar mali dio senzibiliteta koji je utkan u karijeru ove grupe, film će vam se svidjeti i radi same priče, koja je btw nevjerojatna, priče koju može ispričati samo život.
Film je u biti klasična priča o snu, uspjehu, padu, ali i ponovnom uspjehu, u formi za koju malo tko zna i na kraju balade, trijumfu talenta, volje i znanja nad samim životom. Smrt nažalost nisu uspjeli pobijediti, tako da je danas samo Barry Gibb živ.
Kao i svi filmovi ovog žanra, prvi su kadrovi snimke iz ranog djetinjstva, iz kojih je odmah vidljivo da im je sudbina bila predodređena de facto od dana kad su rođeni. Film kronološki prati odrastanje braće u Australiji i selidbu u Englesku, gdje postižu prve uspjehe. Imajući oca za managera, braća Gibb se penju na ljestvicama popularnosti i dospijevaju na vrhove top lista svojom verzijom popa.
Uspjeh je bio ipak toliko iznenadan da su se našli u nebranom grožđu i dakako, priroda je počela raditi svoje. Ega su narasla do tih visina da jedan s drugim više nisu mogli komunicirati, te se razdvojili. Pokušavajući sa solo karijerama, polako uviđaju da je jedini garant bilo kakvog uspjeha, da budu zajedno.
Kako je slava potamnila, braća odlaze u Ameriku i tu pokušavaju ispočetka. Nastupaju po manjim klubovima i u studiju pokušavaju pronaći novi zvuk. Slučajno za jednog demo snimanja otkrivaju „falsetu“ koja im uskoro postaje zaštitni znak.
Album koji je nastao u Miamiju ih polako vraća na staze stare slave. Dvorane su opet pune, top liste savladane prvim mjestima, samo nebo je ponovo granica. Lekcija iz prošlosti naučena, te i ne pomišljaju na neko razdvajanje.
Po završetku jedne od trijumfalnih turneja odlaze u Francusku u The Chateau D’Herouville i tu u neprikladnim uvjetima snimaju demoe za sljedeći album. U tijeku kreativnog procesa zove ih Robert Stigwood, producent i manager u to vrijeme, da mu pošalju par pjesama za film koji misli snimiti. Braća šalju ne samo par, već cijeli set pjesama na običnoj kazeti. Bili su to prve verzije onog što će osvanuti kao „Saturday Night Fever (soundtrack)“. Stigwood je odmah vidio koji materijal ima u ruci, javlja braći da prionu snimanju finalnih verzija.
I u tom segmentu filma je prikazano nešto veoma interesantno, kako je nastala dionica bubnjeva, bez bubnjara. Oda ljudskoj ingenioznosti. (ne zaboravimo, govorimo o analognom dobu!).
(Ovo vam neću prenijeti, da bi ste saznali kako je sve skupa teklo, morat će te pogledati film ili bar ovaj dio!).
Album s muzikom iz filma je eksplodirao na globalnom tržištu, donoseći disko groznicu u centar zbivanja, kako u muzičkom, tako i u socijalnom okruženju.
Album se monstruozno prodavao, te je dakako okinuo ogroman interes svih mogućih diskografskih kuća za taj dio kolača. Uskoro su tržište počeli zapljuskivati valovi od tona i tona smeća, sve pod nazivom disko, do te mjere da se u širokom masama, a ne samo kod okorjelih rokera, stvorio animozitet prema disko muzici. Ni krivi ni dužni u ovom kontekstu, Bee Gees bivaju identificirani s pokretom i izloženi napadima anti-disko pokreta. Do te mjere da je na bejzbol stadionu u Chicagu, nakon utakmice upriličen „happening“, uništavanje disko ploča. Pun kontejner vinila je raznesen pred prepunim gledalištem, koje je potom istrčalo na teren, da bi sve skupa okončalo u općem kaosu.
Ironično je to, a to je film i prikazao, Bee Gees drži koncert pred rasprodanim stadionom, dok se istovremeno, nekoliko stotina kilometara dalje, njihove ploče raznose eksplozivom.
Anti-disko pokret je u Americi došao na svoj vrhunac i pomeo Bee Gees sa scene, do te mjere da su nestali s radija. A to je značilo da nema ulaska u studio, nema nastupa, nema ničega!
Možda to izgleda čudno danas, ali povijest je napisana.
U stanju opće rezignacije, braća se ponovo udaljuju, bez ikakvih dogovora i planova. U jednom trenutku Barry prima poziv od Barbre Streisand, njihove stare prijateljice, da joj napišu par pjesama. Ispočetka preneraženi idejom da pišu za druge, braća ipak skupljaju dovoljno snage i motivacije, te sjedaju za kreativni stol.
Ono što je uslijedilo nakon toga, nije zabilježeno u povijesti moderne glazbe. S Barbarom Streisand dolaze na prva mjesta top lista s pjesmom „Woman in Love“. Potom su uslijedili pozivi. Samo taksativno ću nabrojiti izvođače koji su s njihovim novim pjesmama došli na vrhove top lista, Dionne Warwick, Diana Ross, Kenny Rogers & Dolly Parton, Celine Dion, …. .
Osokoljeni uspjehom ponovo se okupljaju i stara slava se vraća, po tko zna koji put izranjaju iz pepela.
I tu je negdje kraj „happy endu“, jer nakon toga dolazi ono tužno. Najprije umire najmlađi brat Andy, potom Maurice i naposljetku Robin. Danas je Barry jedini preživjeli član velikog trija (kvarteta!)
Ovaj film je prvenstveno prikaz putanje jedne velike karijere, hodanju po trnju i žeravici kako bi se s dna nekoliko puta digli u zvijezde. I nadasve, klasična priča o neodustajanju, “no matter what!”
I ponovo, ne moramo voljeti njihovu muziku, ali kredite im se jednostavno moraju dati.
Kako oni umjetnički, tako i povijesni!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
