Kad govorimo o grupi If, teško se oteti dojmu koji neuvijeno kaže, katkad kreativni rezutati nisu proporcionalni popularnosti.
Pomalo smušena rečenica, ali ….
If je zapravo najcjenjeniji bend iz sedamdesetih koji nikada nije uspio postati velik, unatoč dobroj prodaji ploča i popunjenim koncertima koje su redovito održavali.
No, krenimo od početka.
If je bio jazz-rock bend oformljen 1969. u Engleskoj, a pojavio se kao prekooceanski odgovor na američke bendove Blood, Sweat & Tears i Chicago. Osim pristupa, osnovna razlika između njih i If-a bila je u tome što If nije imao trubu i trombon u postavi, ali je zato imao dva saksofona. U biti, If je bio bend za koncerte i vjerojatno jedini jazz rock bend u kojem su solo dionice imali ne samo vodeći instrumenti.
Na počecima postojanja susretali su se s istim problemima kao i pandani u Americi. Naime, kako su bili pioniri fuzije, bilo im je vrlo teško naći angažman u klubovima. Jer, za jazz klubove su bili preglasni, za rock klubove previše bluesy i jazz-orijentirani. Bilo kako bilo, If je bio i ostao među poznavateljima glazbe tog doba kao jedna od najcjenjenijih grupa sedamdesetih.
If – “I’m Reaching Out on All Sides”
Povijest grupe If determiniraju dvije postave.
Izvorna postava, koju su osmislili utemeljitelji benda Dick Morrissey, koji je svirao tenor saksofon i flautu, i Terry Smith na gitari. Zanimljivo je napomenuti da su oba glazbenika prilikom osnutka benda imali iza sebe zavidne jazz karijere te su od Melody Makera proglašeni jazz glazbenicima godine.
Izvorna postava je još uključivala Davea Quincyja na alt i tenor saksofonu, Spikea Wella na bubnjevima, Lionela Grigsona na klavijaturama te Daryla Runswicka na basu.
Nakon osobnih promjena na samom početku, konačnu sedmeročlanu postavu If dobiva dolaskom J. W. Hodkinsona na vokalu, Johna Mealinga na klavijaturama, Jima Richardsona na bas-gitari i Dennisa Eliotta na bubnjevima.
Ovo je ujedno i najpoznatija postava, koja je na svojim leđima iznijela sav teret stvaranja i etabliranja grupe.
Bend je producirao njihov menadžer Lew Futterman, koji je već bio u poslu s glazbom, producirajući tadašnje zvijezde jazza i soula, braću Jacka McDuffa i J.J. Jacksona. Zahvaljujući njegovoj agilnosti, bend potpisuje ugovore kako za američko tržište, tako i za englesko, a time i europsko tržište.
Stoga grupa svoj prvi album plasira istovremeno na oba kontinenta i na Otoku.
Album otvara “Reaching Out on All Sides”, bluesy tema na kojoj briljira vokal J.W. Hodkinsona. Rif koji nas uvodi u temu jedinstven je u svijetu rane fuzije jer izravno povezuje dva toliko udaljena glazbena pravca.
Slijedi osmominutni instrumental “What Did I Say About the Box”, u kojem se očituje filozofija If-a – svaki instrument ima svoju solo dionicu. Naravno, atmosfera je protkana Chicago zvukom i posebice vrlo “Jethro” flautom.
Album se nastavlja u frenetičnoj jazz rock maniri i ne posustaje kako u kvaliteti tako i u tempu.
Jednostavno rečeno, album predstavlja najbolju moguću jazz kombinaciju ranog Colosseuma, Chicaga i Blood, Sweat & Tearsa.
Omot debut albuma, dobio je nagradu za najbolji omot godine.
If – “What Did I Say About the Box”
Naravno, odmah nakon prvog uslijedio je drugi album, koji isto kao i prvi izlazi istovremeno u Americi, Engleskoj i ostatku Europe.
Drugi album logički nastavlja prvi i bez velikih potresa izričaj If-a napreduje prema zrelom jazz rocku.
Osim jazz-orijentiranog uvoda u obliku “Your City is Falling”, na albumu se nalazi možda najbolja kompozicija koju je If stvorio, “Sunday Sad”. Španjolski uvod, razrada teme, jazz wah wah gitara, tema protkana nepresušnom inspiracijom dvaju smjerova. Vjerojatno su iz Chicaga poželjeli da su je potpisali!
O “Sunday Sad” se ne troše riječi – “Sunday Sad” se sluša!
If – “Sunday Sad”
Usavršavajući svoj izraz i lagano krećući prema rocku, If na drugom albumu stavlja kompoziciju “I Couldn’t Write and Tell You”, koja u trenucima čak nadmašuje Chicago na njihovom terenu. Šteta što nisu nastavili u ovom smjeru, bili bi daleko više profitirali od svoje glazbe.
No, već sljedeće nas vraćaju na stari If-ov izričaj, prepun jazz utjecaja i uronjen u njega.
Ostatak albuma predstavlja lagano skretanje prema izričaju Blood, Sweat & Tears. Čak i vokal podsjeća na Davida Clayton-Thomasa. Ovo ne bih uzeo kao nešto loše, jer ako se posluša album, onda je jasno da If nije kompromitirao svoj izričaj i kopirao druge bendove. Jednostavno su ga prilagodili trenutačnom raspoloženju.
If – “I Couldn’t Write and Tell You”
Treći album, If 3 izlazi 1971. godine, a njegov nasljednik, If 4 ili “Waterfall”, kako je nazvan u Americi, 1972. godine. Bili su popraćeni neprestanim turnejama od Amerike, preko Engleske i Njemačke, gdje su imali jako uporište.
Jedna mala digresija, kad govorimo o Njemačkoj kao uporištu rock glazbe izvan glavne struje. Zanimljivo je napomenuti ovom prilikom da je (Zapadna) Njemačka u to vrijeme imala gotovo najjaču, ako ne i najjaču underground scenu u Europi, a usudio bih se reći i u svijetu. Samo postojanje kraut-rocka i njegovih mnogobrojnih protagonista ostavilo je dubok trag u glazbi dvadesetog stoljeća.
If – “Fibonacci’s Number”
1972. godina je sudbonosna za grupu. Za vrijeme američke turneje Dick Morrissey završava u bolnici i podvrgava se teškom kirurškom zahvatu. Bio je to, nažalost, okidač raspada grupe, te manje-više svatko odlazi na svoju stranu. Tako na šestom albumu “Double Diamond”, koji izlazi 1973. godine, nalazimo Dicka Morrisseya, jedinog izvornog člana benda. Zanimljivo je napomenuti da je album snimljen u istom studiju u kojem je neposredno prije njihovog ulaska snimljen “Tubular Bells” Mikea Oldfielda.
Posljednja dva albuma u prošlom stoljeću, “Not Just Another Bunch of Pretty Faces” iz 1974. i “Tea Break Over, Back on Your ‘Eads”, iz 1975., više su rock-orijentirani, no već je bilo prekasno da se privuče rock publika i time stekne zaslužena popularnost.
No, tu nije bio kraj, jer je matična diskografska kuća u novom stoljeću lansirala remasterirane albume, i to prva četiri. Iznenada se povećao interes za ovom grupom, koji je doduše nekako tinjao u pozadini, ali nikad nije izašao na površinu.
Kako bi iskoristili (iznenadnu) pozornost, Dave Quincy i Terry Smith 2015. godine najavljuju ponovno okupljanje grupe If.
Sljedeće godine izlazi definivni album “If 5”.
If – “Far Beyond”
I još jedna mala zanimljivost, prilikom izlaska posljednjih, rock-orijentiranih albuma, grupa mijenja logo, te umjesto malih slova “if”, nazivaju se “IF” – velikim slovima.
Koliko je bend bio cijenjen u glazbenim krugovima govori činjenica da su nastupali s Milesom Davisom, Muddyjem Watersom, Williejem Dixonom, Leonom Russellom, Rottom Stewartom, nadalje, s grupama Cream, Traffic, Yes, Black Sabbath, Grand Funk Railroad, Ten Years After, KISS, Dr. Hook and the Medicine Show, Lynyrd Skynyrd, Canned Heat, Deep Purple,… , lista je ogromna.
Za vrijeme turneja nastupali su na najvećim rock festivalima tog vremena, od Newport festivala, Reading festivala, do nastupa u Fillmore Eastu i Fillmore Westu, Whiskey A-Go-Go klubu, u The Marquee klubu, i da više ne nabrajam.
Nadalje, napomenimo i to, neposredno nakon raspada grupe, J. W. Hodkinson se pridružuje, mom omiljenom, “violin drive” bendu Darryl Way’s Wolf, Terry Smith i Dave Quincy oformljuju još jedan dobar bend ZZebra, John Mealing se pridružuje Klausu Doldingeru u njegovom legendarnom Passportu, da bi se nakon toga pridružio još legendarnijim Strawbsima, i na kraju, Dennis Elliott odlazi u megapopularnu AOR grupu Foreigner.
Kroz grupu je također prošao Dave Greenslade, klavijaturist Colosseuma i Dave Wintour, koji nakon toga sudjeluje u kreiranju prva dva solo albuma Rogera Daltreya.
Nakon definitivnog raspada If-a 1975. godine, Dick Morrissey odlazi u Average White Band i Herbieja Manna, da bi kasnije oformio Morrissey-Mullen band; Geoff Whitehorn odlazi u Crawler i nakon toga u neponovljivi Procol Harum. Cliff Davies, Walt Monaghan i Gabriel Magno pridružuju se Tedu Nugentu, kojeg je, naravno, producirao Lew Futterman.
Sad se sigurno pitate, čemu ovo nabrajanje?
Znajući tiraže ploča, popunjenost nastupa, te gledajući ovaj popis i svjestan veličine imena s njega, imena s kojima su nastupali, surađivali, snimali, jednostavno ostaje izvan zdravog razuma činjenica koja kaže da je If ostao skoro anoniman bend.
Život stvarno piše romane!
If – “Forgotten Roads”
Što reći na kraju?
If je zapravo bio veliki bend, bend koji to priznanje nikada nije dobio. Nastao kao pandan i engleski odgovor na američke grupe Chicago i Blood, Sweat & Tears, If je od prvih nota krenuo svojim putem. Ne vjerujem da su se zavaravali planetarnom popularnošću, ali znajući za pozadinu samih glazbenika, bilo je ipak za očekivati da imaju veći rejting u masama.
Jedan od uzroka kojeg ja vidim je ipak orijentacija. Jer, podsjetimo se, Blood, Sweat & Tears su na prvom albumu s Al Cooperom sav svoj izričaj uronili u blues, koji je u to vrijeme bio široko prihvaćen. Dolaskom Davida Clayton-Thomasa, neznatno mijenjaju smjer, zadržavajući boju i dodajući atmosferu zvuku benda. I to se pokazalo, na duge staze, kao dobitna kombinacija.
S druge strane, Chicago, svojim prvim albumom “Chicago Transit Authority” donosi žestoku, u trenucima užasno agresivnu, verziju jazz rocka i to prvenstveno zahvaljujući ritam sekciji i genijalnom gitaristu Terryju Kathu, koji je najednom izronio niotkuda i pokazao gitaristima kako se svira gitara.
Svojim drugim albumom, Chicago se okreće više prema blues-orijentiranim puhačkim instrumentima, inkorporirajući jazz i čak koketirajući s klasikom.
I tu pronalazi pogodak za široke mase.
If – “Waterfall”
Kad znamo kako je počelo u Americi, pogledajmo preko bare, u pravcu Otoka.
U sred eksplozije svakojakih struja u rocku, i već odrađene invazije na Ameriku, tamo nije bilo nikoga da popuni jazz-orijentiranu prazninu koja se otvarala fuzijom rocka i jazza.
Videći tu prazninu, iz jazz krugova izdvojio se dvojac Dick Morrissey i Terry Smith, oformio grupu IF, sa zadatkom da Otoku podari konja za utrku. Ne pristajući na nikakav kompromis, pa ni po cijenu komercijalnog uspjeha, od početka je jasno da će ovo biti drugačija verzija rocka, duboko umočena u jazz. I tu vjerojatno i leži razlog relativne anonimnosti grupe If.
Jer klasični jazz u to vrijeme, a i još uvijek jest, bio je hermetički zatvoren u svoje granice i samozadovoljno egzistirao po klubovima i s malim tiražama ploča. Široka publika jednostavno nije bila spremna čuti ono što je u izvorniku prezirala.
Možda bi se u ovom kontekstu mogla povući paralela s isto tako slabo poznatim jazz rock bendom Dream, koji je za svoj predložak uzeo neworleansku verziju jazza, te kao i If, time već u startu odbio dio publike koji tu vrstu glazbe ne voli u izvorniku.
Nažalost po bend, situacija se nije promijenila tijekom cjelokupnog života benda, tako da je nastupila apsurdna situacija, da bend prodaje velike količine ploča, dobiva vrhunske recenzije za njih i još bolje za koncerte, a ne prelazi kritičnu masu publike koja bi ga ponijela u razred velikih.
Dakle, da rezimiramo.
Da je neki trendovski producent uzeo grupu pod svoje, mi bismo danas imali If uz bok Chicagu ili BS&T-u, a vjerojatno bi ih se smještalo na isti nivo kao i Mahavishnu Orkestra ili Return to Forever. (ovo posljednje ipak teško!)
I nadalje, kad o tome govorimo, konstrukcija same melodičke linije jednostavno nije za prvo slušanje. Tvrda je i teško ulazi u uho.
Da je pak neki mainstream, hitmaker producent uzeo teme s albuma, iz njih bi sigurno napravio par svjetskih hitova, jer albumi obiluju materijalom, idealnom podlogom za razvijanje predivnih melodija.
Da je ovo, ….da je ono……ali nije…..i bolje da nije…..jer da jest, If ne bi bio to što jest!
Eto!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
