Pun podnaslov ovog članka je “Zadnji je trenutak da se uspavana diskografska industrija trgne i počne razmišljati s mozgom, a ne samo bankovnim računima!“, jer …..
Izašle su vijesti koje zvone na uzbunu i to kakvu!
Nekada u nekim drugim vremenima, s daleko manje tehnološke dostupnosti, ili baš radi toga, u toku jedne kalendarske godine je bilo na desetke „Platinastih“ albuma, svih mogućih muzičkih žanrova i smjerova. „Platinum“ odličje inače dobiva album koji se proda u više od milijun primjeraka, u svim vrstama nosača zvuka.
Katastrofa je bila na pomolu 2015. godine, koja postaje prva godina u povijesti otkako je uopće uvedena kategorizacija „Platinastog“ odličja, da ni jedan novoizdani album nije dosegao tiražu da bi ponio laskavi naslov. Poraznim rezultatima koja su isplivala te godine pridružuju još poraznije činjenice. U sedam dana od službenog dolaska u prodavaonice i objave na netu, godinu prije izdani album grupe U2, „Songs Of Innocence“, s “download servisa” je skinulo 29 osoba, (slovima: dvadeset i devet!), a da je ukupna prodaja albuma za to vrijeme, recimo u Australiji, iznosila mizernih 2821 primjerak, što ga je ipak (!) dovelo na #7 mjesto australske top liste.
S ovakvom tiražom prije pola stoljeća, album ne bi omirisao ni top listu lokalnih novina iz Gornje Vukojebine, a kamoli bio među prvih 10 na jednom kontinentu. (U ovo se ne računa besplatno skidanje koje je Apple priuštio kupcima novog iPhonea).
Samo ove dvije činjenice su dovoljne da se glavonje koje sjede u vrhovima diskografskih kuća debelo zamisle. Kako se radi o veoma profitnoj grani industrije, na netu su se odmah pojavili dušobrižnici koji savjetuju što i kako napraviti. I svi, ama baš svi, koje sam uspio pročitati, kao papige, preporučaju, „prilagođavanje prodajnih uvjeta na tržištu“.
Za ovu preporuku postoji jedan adekvatan izraz na engleskom jeziku, sa skraćenicom, „BS“, (punog naziva bullshit), jer od zakopane glave u pijesku, nitko ne vidi onaj stvarni problem.
Nisam tu bogom dan da elaboriram o tome, vjerojatno ima pametnijih od mene, no ono što znam iz iskustva, a povijest je „učiteljica života“, jest sljedeće:
Bez široke baze bendova i njihovog pristupa medijima, nema ni široke baze fanova. Odsustvo navedenog neminovno dovodi do reduciranih uvjeta za bilo koju grupu da se profilira i vine naviše općeg prosjeka i time sa sobom povede rijeku fanova koja će kupovati njihovu muziku. I na kraju, bez tih bendova koji odskaču od prosjeka i imaju svoje sljedbeništvo, nema ni velikih koji obilježavaju epohu, mijenjaju stilove i definiraju ukus publike.
Dokle god se grupa bude sastavljala u laboratoriju, marketinški fokusirana na tagiranom uzorku populacije i lansirala kao proizvod, dotle će stanje u muzici biti jadno i još gore nego je sada.
Stvoriti plodno tlo za eksploziju kakva se dogodila šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća može samo demokratizacija muzike na svim nivoima.
No, onda se dira u monopol velikih.
I tu se krug zatvara!