Kad su Ian Anderson i Mick Abrahams osnovali Jethro Tull, nitko u tim trenucima nije mogao naslutiti da će se početi pisati jedna od najvećih priča u suvremenoj glazbi.
No, ljubav nije dugo trajala – ne zato što se nisu podnosili ili nešto sličnoga, već jednostavno zbog umjetničkog mimoilaženja. Koliko god to danas otrcano zvučalo, jer pokriva mnogo toga ne baš lijepoga, u ovom slučaju je bilo baš to: Mick je želio da Jethro Tull krene nakon prvog albuma utabanom stazom u razvijanju blues utijecaja u rocku, dok je Anderson težio ekspandirati izričaj van blues šablona, obogaćujući ga folkom, pa i medievalnom u naznakama.
Sukob je eskalirao nakon izlaska prvog albuma “This Was”, na kojem su obojica briljirali, ali čak i na njemu je vidljivo ono što će dovesti do razlaza.
Mick Abrahams napušta Jethro Tull i osniva novu grupu Blodwyn Pig, s kojom snima dva albuma (“Ahead Rings Out” i “Getting to This”) s kojima dostojno parira matičnoj grupi, kako singlovima na top listama, tako i albumima na top listama na kojima su albumi bili prisutni. Bila je to u jednom trenutku mrtva trka, kad su albumi jedne grupe mijenjali albume druge grupe na pozicijama na listama, a TV stanice se podjednako otimala za obje.
Isto tako, bilo je to razdoblje koje je u sebi nosilo polarizirane sudbine koje su nažalost krenule suprotnim stazama. Jethro Tull je krenuo dalje i vinuo se u orbitu u kojoj je postao stalni stanovnik, dok je Blodwyn Pig jednostavno nestao s pozornice, ponajviše zahvaljujući tvrdoglavosti Micka Abrahamsa i njegovom odbijanju da se povinuje bilo kojoj glazbenoj ideji osim one koju je imao u glavi.
To ga je skupo stajalo, jer povijesno gledano, ostao je upamćen kao prvi gitarist grupe Jethro Tull, i – za one daleko bolje informirane – osnivač i lider kratkoživuče grupe Blodwyn Pig.
I to bi bilo sve ako stvar promatramo samo s medijski ekponirane glazbene strane.
Međutim, život i rad Micka Abrahamsa se nije okončao nestankom grupe Blodwyn Pig, jer nakon raspada grupe osniva još dvije grupe: Wommet, a potom The Mick Abrahams Band, s kojima postiže manji uspjeh, te se nakon toga posvećuje solo radu.
Njegov je solo opus bio prošaran izletima van glazbenog miljea: radio je u pekari, bio taksist, pa financijski savjetnik, pa čak i kao bodyguard. Sve je to upučivalo na osebujnu ličnost koja nije robovala nikakvim okovima, ni pravilima, a pogotovo ne onima koje je nametao show business.
Drugim riječima, kad mu je sviralo, svirao je i skladao i nastupao; kad mu se vozilo, radio je kao taksist; kad je htio vidjeti kako je to biti bodyguard, bio je;… i tako u nedogled.
Sve je to skupa dovelo do njegove anonimnosti, pogotovo kod mladih generacija, a o novim generacijama da i ne govorimo.
No, stariji ga i te kako dobro pamte i pratili su njegovo krstarenje glazbenim vodama. Čak je svojevremeno održan i dobrotvorni koncert u njegovu korist (radilo se o prikupljanju novca za neku operaciju).
Posljednji studijski solo album “Revived!” izdao je 2015. godine.
Neće puno ljudi zažaliti za njegovim odlaskom, dakako, ne računajući obitelj i poznanike, no mnogi će se sa sjetom prisjetiti tko je Mick Abrahams zaista bio i shvatiti da je taj čovjek cijeli život, ne pitajući za cijenu – jer ona je bila nešto normalno što to nosi – živio ideale šezdeset osme i prenio ih čak u novo stoljeće.
Bio je komet u medijima kad se pojavio, ali komet koji je odlaskom grupe Blodwyn Pig ugašen.
No, za one koji su živjeli glazbu i pogotovo underground tog doba, Mick je bio ikona, bio je simbol jednog vjerovanja.
Takva je bila njegova sudbina, ali osobno gledajući, njegova uloga u pokretanju Jethro Tulla i u osnivanju Blodwyn Piga ipak je u sjeni njegove ljudskosti i borbe za principe od kojih cijeli život nije odustajao, no matter what.
To je bio Mick Abrahams!
Valjda će sada naći toliko željeni mir kojeg je tražio cijeli život, ali pod svojim uvjetima!
