Mario Rašić je izdao četvrti album kojeg potpisuje svojim imenom.
Već nakon prvog slušanja albuma postaje jasno da je možda najbolje zaboraviti na prethodnika („Aftershock“), ne jer je manje ili više vrijedan ili je drugačiji od njega (što i jest!), već jednostavno zato što je ovaj album napravljen za slušanje u nekom sasvim drugom modu.
Mario je krenuo laid back/smooth jazz putem protkanim (prigušenim) etno elementima. U ovom albumu rock ne stanuje, tako da se s tom činjenicom moraju pomiriti svi koji ga imaju u ruci i spremni su ga poslušati.
Ono što stanuje u njemu jest eklektičko izlaganje isključive jazz provenijencije. To je dakako uključilo i suradnike koji su redom imena iz tog miljea. Krećući u ostvarenje ovog albuma Mario je vjerojatno imao na umu kreaciju kompozicija labave strukture s naglaskom na individualnost svakog od sudionika.
Ako je tomu tako, uspjeh je tu, jer je očito da je svaki sudionik na kostur kompozicije nadogradio svoj kreativni dio. Naglašavam kreativni, jer u svim kompozicijama netko od gostiju briljira, kako ritmički, tako i melodijski.
Komornost albuma ne sprečava povremene izlete u free jazz, toliko osporavanu, a istovremeno dragu formu koja se prelila i u fuziju te postala njen integralni dio. Plešući oko kostura i nadograđujući svoje viđenje misli autora (Mario je kreator svih kompozicija na albumu!), svaki od sudionika pomalo vuče na svoju stranu, dajući svakoj numeri individualnost i pored uklopljenosti u koncept (ako se tako mogu izraziti) albuma.
Time dolazimo i do onog neminovnog, nemoguće je, a i nema smisla izdvajati bilo koju kompoziciju s njega i prstom ukazat na nju kao najbolju ili pak ono obrnuto. Klišej u ovakvim prilikama jest napisati da su kompozicije ujednačene, ali tome je stvarno tako, jer i nakon nekoliko slušanja album u memoriji ostaje kao cjelina, nema kompozicije koja se izdvaja iz nje.
Produkcijski je album solidno napravljen, možda bi mogao biti drugačiji da je vrhunski produciran i nekom od velikih studija, ali vjerujem da u kontekstu cijelog projekta to i nije toliko bitno.
Pomalo mi je žao što „Aftershock“ nije dobio nasljednika, jer prostora i „smjese“ za njegov nastanak je bilo i to obilato. Nadam se da će Mario i Buhin ponovo udružiti snage u skoroj budućnosti i isporučiti evoluirani „Aftershock“, na zadovoljstvo svih koji vole muziku.
Dotle imamo album „Trice“ koji na neku drugu stranu popunjava ogromnu prazninu na diskografskoj sceni.
U biti ako bi saželi svu impresiju koja se isplela oko ovog albuma, onda bi to glasilo otprilike ovako:
Kad neko stvara za svoju i još pokoju dušu onda to izgleda ovako!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
