Prije nekog vremena sam sam imao priliku pogledati zadnje izdanje koje su potpisali Led Zeppelin.
Radilo se o snimci koncerta u londonskoj O2 Areni i njihovom koncertu posvećenom osnivaču Atlantic Recordsa, Arhmetu Ertegunu.
Bila je to večer kad su veliki ponovo sišli na zemlju i pokazali ono što svi znamo – da su bili i ostali najveći među najvećima.
Bila je to večer bez nostalgije za nekim prošlim vremenima, jer za to nije bilo ni mjesta – to je bila večer u kojoj se, po tko zna koji put kad su oni u pitanju, dogodila muzika.
I to muzika koja nakon 40 godina od svog nastanka nije izgubila ništa od svoje svježine i aktualnosti, muzika koja je svojevremeno otvorila vrata u nepregledno područje heavy rocka, hard rocka, heavy metala, i svih njihovih derivata.
Bila je to večer u kojoj je bolno nedostajao Bonzo, ali isto tako, bila je to večer trijumfa jedne životne filozofije, koja je prezirala pozu i pozerstvo i živjela u kreativnosti i komunikaciji sa publikom.
Bila je to večer, koja će se nažalost, teško više ponoviti.
I sad kad znamo kraj, bio bi red da se upoznamo s počecima ove čudesne priče, priče koja na početku nije dala naslutiti ništa od gore iznesenog, priče koja se zove:
Ovo je prva od tri emisije posvećene njima, a ujedno i uvod u seriju u kojoj ću predstaviti neke od najvećih svih vremena.
U ovom izdanju emisije Music LP-Underground ću obraditi početke Led Zeppelina, donijet ću vam nešto manje poznate činjenice o njima i dakako, u centralnom, muzičkom dijelu emisije, ide cijeli prvi album grupe, jednostavno nazvan, „Led Zeppelin I“.
Netko je jednom rekao da je priča o Rock’n’Rollu veoma često i priča o neodustajanju, priča o upornosti.
Ako se na ikoga ta konstatacija odnosi 100 %, onda je to Led Zeppelin.
Prisjetimo se na trenutak, ova velika priča s happy endom ima svoj gorak početak.
U samom startu, ovim “sviračima” “miksa bluesa i countrya”, nitko nije davao neku iole ozbiljniju šansu za uspjeh.
Čak što više, ono što su im davali, bilo je neshvaćanje, ismijavanje i dakako, negiranje bilo kakve perspektive.
No, ajmo bit pošteni, pa reći, to apriori odbijanje i negiranje prava na postojanje, nije izum patentiran na Led Zeppelin.
Naime, kad je Brian Epstein, manager tada nepoznate grupe the Beatles, zakucao na vrata diskografske kuće Decca, ovi su mu odgovorili u stilu:
“Četveročlane grupe više nisu u modi!
Gospodine Epstein, vratite se u Liverpool, tamo imate dobar posao“.
A bilo je to 1961 godine !!!
U istom kontekstu moram spomenuti Leonard Cohena, koji je prošao isti put kad mu je propala književna karijera.
Na stranu što ih je establišment pokušavao odvratiti od “suludog nauma”, od spajanja nespojivog, ali kad takve izjave dolaze iz redova kolega, već donekle etabliranih muzičara, onda je to u najmanju ruku, obeshrabrujuće.
Dakako, govorim o reakciji od strane Johnu Entwistlea i Keith Moona iz grupe The Who.
Nakon što im je mladi Jimmy Page, rekao da će osnovati band čiji će se zvuk temeljiti na križanju bluesa i nekih drugih glazbenih idioma, ovi su ga ismijali uz posprdni komentar:
“Band će potonuti poput olovnog cepelina”.
Page ne samo da nije odustao nego je i preuzeo frazu „lead zeppelin“, skrativši ono olovni u troslovni “Led”.
I tako se rodilo ime banda.
Eto, bio je to mali uvod.
Priča o bandu Led Zeppelin počima daleko prije njenog službenog formiranja. No, bilo bi ipak malo previše ulaziti u te detalje, jer bi onda emisija trajala više sati, te ćemo se fokusirati na dio priče koji je uslijedio po samom raspadu grupe Yardbirds.
Yardbirds su polako, ali sigurno gibali prema kraju svog postojanja.
No, diskografska kuća, gladna škuda, to nije vidjela ili nije htjela vidjeti, te je i dalje ugovarala turneje.
I dogodilo se to, što se dogodilo.
Grupa se raspala, a ugovorena turneja po Skandinaviji je ostala visjeti u zraku i morala se odraditi.
Na pritisak diskografske kuće, Jimmy Page, sad kao već bivši gitarista Yardbirdsa, okuplja novu grupu, dajući joj ime New Yardbirds, kako bi odradili tu ugovorenu turneju.
Prvu postavu nesuđenih nasljednika grupe Yardbirds su sačinjavali, pjevač Robert Plant, bubnjar John Bonham, prateći pjevač Mike Scott i bivši basist Yardbirdsa, Chris Dreja i dakako, Jimmy Page na gitari.
Dreja uskoro napušta grupu i posvećuje se fotografiji.
Tek da spomenem, kasnije će napraviti fotografiju koja će se naći na stražnjoj strani debut albuma grupe. Zamijenio ga je Pageov dugogodišnji prijatelj i kolega, studijski glazbenik John Paul Jones.
Ajmo spomenut i to, da je Pageov prvi izbor za pjevača bio Terry Reid. On odbija ponudu i velikodušno preporuča Robert Planta.
Ovaj dakako prihvaća.
Grupa odlazi na turneju bez ikakvih planova za daljnjom suradnjom.
Trebao je to biti “one shoot” band, tek da se odradi ugovorena obaveza.
Nije mi poznato što se to dogodilo za vrijeme turneje, ali očito da se na pozornici dogodila magija i grupa se vrača u Englesku, sa nakanom da nastave zajedno svirati.
Usprkos ignoriranju, omalovažavanju, ulaze u studio i uporno inzistiraju na svom stilu kojeg vjerno prenose na vinil.
Ovom prilikom moram dati kredite osnivaču Atlantic Recordsa, Arhmetu Ertegunu, koji je bio jedan od rijetkih, ako možda ne i jedini, koji je u toj divljoj hordi klinaca prepoznao veliki potencijal.
Kao što sam u uvodu rekao, njemu u čast, Led Zeppelin su se okupili zadnji put 2007 godine, kad je snimljen “Celebration Day”.
Idemo dalje.
Album izlazi te iste, 1968 godine i dakako, ne pobire lovorike.
Čak što više, većina kritika je bila izrazito negativna. Potpuno normalno, s obzirom da na sceni još nije bio nitko sličan. Doduše, uspoređivali su ga sa prvijencem Jeff Becka, “Truth”, kojem su čak davali pozitivne poene.
Usporedba je bila tim jača, jer su se na oba albuma našle obrade blues standarda “You Shook Me”, dajući argumente svim stranama za pro i kontra.
Ovom prilikom bi citirao i George Martina, producenta the Beatlesa, koji je devedesetih godina prošlog stoljeća izjavio nešto u ovom stilu:
“Da su Led Zeppelin snimili prvi album u devedesetim godinama, nikad ne bi došli do drugog albuma!”
Ova izjava dovoljno govori o odnosima u muzičkoj industriji dvaju razdoblja.
Bilo kako bilo, album je izašao i počeo se lagano prodavati. Baza fanova je počela lagano, ali stabilno rasti, što je grupi dalo poticaj za daljnja istraživanja u pravcu novog izričaja.
Ne zaboravimo, Led Zeppelin su počeli kao klasična blues rock grupa, da bi veoma brzo razvili svoj osebujan stil i uz Black Sabbath utemeljili ono što se kasnije nazvalo hard rock i njegov evolucijski hibrid, Heavy Metal.
U ovom kontekstu, Led Zeppelin se punim pravom smatraju utemeljiteljima pravca.
Inače kad o albumu govorimo, taj komad vinila je predstavljao jedno od najvećih osvježenja u muzici uopće. Neke od pjesama s tog albuma su bile obrade blues standarda, ali tako obrađene, da ih niti „rođena mater“ ne bi prepoznala.
Druge, kao “Communication Breakdown”, imale su jedinstveni i prepoznatljiv novi, “heavy” zvuk.
Njima uz bok, nalaze se akustične teme, poput “Black Mountain Side”, te kompozicije koje kombiniraju akustičnu i električnu gitaru, poput obrade folk teme “Babe I’m Gonna Leave You”.
Sve to je bilo garnirano agresivnim ritmom, distorziranom gitarom, vrištećim vokalom i tsunami basom.
Sve je to bilo novo, novo i novo i čekala se eksplozija.
A ona je došla s drugim albumom.
O njemu nećemo sada, jer bi nas i on odnio daleko.
Uspjeh prvog albuma pokrenuo je karijeru grupe, pogotovo u SAD-u, gdje su imali česte turneje, te već par mjeseci nakon njegovog izlaska, Led Zeppelin postaju ime.
I da ne duljim više, ide album, Led Zeppelin i njihov prvi album, “Led Zeppelin I”.
Emisiju nastavljam kratkom retrospektivom ostatka karijere banda.
Ovom prilikom bi napomenuo, da ću u nekoj perspektivi, posebno obrađivati svakog od njih, jer svaki de facto predstavlja cjelinu za sebe.
Dunque, nakon prvog albuma i neprestanih turneja, većinom po Americi, Led Zeppelin svoj drugi album spremaju za vrijeme turneja.
Studija su bila bukirana za vrijeme pauza između dvaju nastupa, a kompozicije pisane u hotelskim sobama između koncerata.
Snimanja su se zato protegla preko nekoliko kontinenata.
Samo nastajanje kompozicija je bilo pomalo neuobičajeno za to vrijeme, jer su većinom proizašle iz jamova na pozornici i tonskih proba.
Bilo kako bilo, album izlazi krajem 1969 godine i trese tržište neviđenom groznicom, dižući Led Zeppelin ondje gdje pripadaju, u nebesa.
Album zauzima prva mjesta svih top lista s obje strane Atlantika. Nosi ga, danas već legendarna, “Whole Lotta Love”, po meni, jedan od najvećih brojeva heavy ere ikada.
1970 godine, sad već kao etablirana grupa, Led Zeppelin ponovo ulaze u studio.
Za razliku od prethodnika, materijal za treći album je nastajao u tišini seoske idile, gdje su Plant i Page iznajmili kolibu da bi nesmetano mogli stvarati.
Album izlazi i bez ikakvih obzira zauzima prva mjesta na svim listama diljem zemaljske kugle. Muzički, predstavlja blagi zaokret prema nešto komornijem izrazu, iako i ovaj termin ne treba shvatiti doslovno.
Albumom prevladavaju akustične teme i pastoralni ugođaj. Dakako, blues i folk su još uvijek duboko zakopani u strukturu kompozicije.
1971 godine Led Zeppelin ulaze u studio da bi snimili svoj četvrti album.
Ovaj put ulaze kao zvijezde.
Oči cijelog muzičkog svijeta su bile uperene u ova četiri čovjeka.
Teško je u ova komercijalno retardirana vremena opisati kakvo je iščekivanje vladalo prije izlaska albuma.
Page je prilikom ulaska u studio izjavio da Led Zeppelin može proizvesti niz hitova ala “Whole Lotta Love”, ali da im to nije namjera i da svi koji očekuju taj korak nazad, neka odmah zaborave na to.
Znajući kakav je bio treći album, kao i samu činjenicu da su već otprije najavili zaokret, taj izlazak novog albuma, je možda bio jedan od najnestrpljivije očekivanih albuma u povijesti muzike toga doba.
I onda je izašao!
Sjećam se pomame i panegirika.
Nije više bilo kritičara koji je bacio iole lošu sjenu na album. Pohvale i pozitivne kritike su išle toliko daleko da su ponukale Planta da izjavi, pokušat ću otprilike reći što je kazao, “kako su svi nekadašnji profesionalni pljučaci po njima, sad postali dupelisci.”
Bilo kako bilo, četvrti album je donio standarde grupe i postao njihov najuspješniji album. Nosi ga epska “Starway To Heaven”, koja je postala zaštitni znak grupe.
No, ono što je promaklo manje više svima u to vrijeme euforije, je bila naznaka skretanja u nešto drugačije vode heavy rocka.
Pametni kao što i jesu, svi članovi su se složili da je četvrti album bio vrhunac karijere grupe, ali isto tako i njihovog izričaja. Trebalo je krenuti dalje, a to dalje je značilo samo jedno – napustiti sigurno komercijalno utočiste, oduprijeti se reciklaži i prežvakavanju materijala i pokušati osvojiti novo područje.
Bila su to vremena intenzivnog traženja, te grupa 1973 godine ulazi u studio bez jasne ideje kako će novi album izgledati. Rezultat tog traženja izlazi te iste godine, pod nazivom “Houses of the Holy“.
Nastaje prvi album na kojem su sve kompozicije napisane od strane članova grupe. Isto tako, što je u biti najvažnije, album nosi zaokret u zvuku, koji postaje nešto lepršaviji, izgubivši pri tom onu tešku komponentu koja je bila zaštitni znak grupe.
Dakako, ne treba onda opisivati kako je album na počeku bio primljen.
Uključujući i autora ovih redaka, manje više svi smo ostali razočarani.
Očekivali smo, ako ne “Stairway To Heaven”, onda bar “Whole Lotta Love”.
Ništa od toga!
No vrijeme je donijelo svoje i malo pomalo, sve je sjelo na svoje mjesto.
Priznajući i prihvaćajući evoluciju u njihovom muzičkom izrazu, publika ali i kritika prihvaćaju album, te ovaj biva smješten na zasluženo mjesto, mjesto predvodnika drugog dijela karijere velikog banda.
Ovo je prva od tri emisije Music LP-Underground, posvećene britanskoj grupi Led Zeppelin.
U sljedećoj emisiji ove serije ću nastaviti sa prezentacijom grupe, te u trećoj, završnoj, ćemo poslušati cjelokupan uživo album “Celebration Day”, snimljen 2007. godine, a izdanim povodom izlaska istoimenog dokumentarnog filma
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
