Kad su prve vijesti o eksploziji ranog R&B-a i rocka počele dolaziti u Ameriku, prve reakcije crnih idola mladih snaga na Otoku nisu bile baš sjajne.
Odnosili su se s prezirom spram nastojanja da bijeli čovjek pjeva i osjeća kao crni, rodila se krilatica „plastic soul“ za bijele
interpretacije crne muzike.
Drugim riječima, bilo je to to, ali ipak, to nije bilo to!
Po njima, falilo duše, odnosno, interpretacija je bila beskrvna, sterilna, „plastična“.
Iako je ovaj izraz vrijedio za cijelu plejadu mladih koji su počeli nadirati preko Atlantika, ipak se tijekom vremena udomaćio kao nadimak Mick Jaggera, poglavito jer su ga crni autori navodili kao primjer „plastic soul“ pjevača.
Nadimak se doduše i nije nešto dugo zadržao u medijima, jer već je nakon prvih albuma nestao i ustupio mjesto samom imenu i bendu koji je harao Amerikom.
No, iz ove priče je proizašla još jedna, skoro pa interesantnija.
Naime, the Beatles su tražili ime za novi album, koji je po prvi put u sebi sadržavao embrio eksperimenta i traženja novih puteva.
Prolazili su dani, ali nitko nije imao neku zrelu ideju. I onda je McCartney susreo Mick Jaggera. I rodila se ideja o imenu albuma, no ne doslovno. Po povratku u studio, „plastic“ mijenja ime u „rubber“ i ime albuma, „Rubber Soul“ je rođeno.
Ni ovo „rubber“ nije došlo ni od kud, jer to je u slengu bio naziv za gumene poplate cipela koje su tada bile u modi.
Eto!
