Iako službeno nije imao ni jedan snimljeni album, Johnny Winter bio je zvijezda u usponu. Prvi “neautorizirani” album “The Progressive Blues Experiment”, i pored činjenice da je bio bootleg, donio mu je neplaniranu popularnost. Naime, Johnny Winter postaje najbolje plaćeni muzičar svog vremena. Kad je Columbia Records tražila novu zvjezdanu akviziciju, Johnny je iskočio na prvo mjesto te mu je samo za potpisivanje ugovora za prvi album isplaćeno rekordnih 600.000 dolara (danas je ekvivalent te brojke daleko, daleko veći, oko 5.3 milijuna dolara!).
Prvi službeni album nazvan po Winteru opravdao je očekivanja. Koncerti rasprodani, dvorane pune, kritičari zadovoljni, Columbia Records broji cekine, Johnny – zvijezda koja više nije u usponu, na vrhu je.
Drugi album “Second Winter” dolazi na krilima uspjeha i statusa umjetnika.
Odlikuje ga još jedna velika neobičnost. Naime, prije ulaska u studio, pa i za vrijeme boravka u njemu, bilo je odlučeno da album bude jednostruki. No, tijekom kreativnog procesa u studiju se dogodila magija i materijal se samo štancao. Tada Winter dolazi s prijedlogom da se izda dupli album. Diskografska kuća se složila i sve je nekako teklo po planu. No, ipak, kad se po završetku snimanja pregledavao materijal, ispostavilo se da kvalitetnog materijala ima daleko više nego za jedan vinil, a opet, s druge strane, nedovoljno za dupli album.
Johnny Winter – “Highway 61 Revisited”
I onda na scenu stupa nešto što je samo tada moglo stupiti, nešto što se zove “umjetnički integritet”, danas rijetka i de facto zaboravljena kategorija. Winter odlučuje napraviti ono što nitko prije njega nije – izdat će album s tri strane, dok će četvrta jednostavno ostati prazna. Teško da je diskografska kuća mogla išta po tom pitanju, jer ne zaboravimo, Johnny Winter je potpisao ugovor za prvi album i bez i jedne odsvirane note kao predujam dobio tadašnjih 600.000 dolara!!
Rečeno, učinjeno, “Second Winter” izlazi kao dupli vinil, ali s tri strane koje sadrže zvučni zapis. Četvrta je bila blank. (Tek se u novom stoljeću na reizdanju dodaju dvije bonus pjesme, koje su, btw, ostale nedovršene.)
Sva ta događanja i nisu bila baš ni za što, jer album “Second Winter” danas se smatra vrhuncem karijere Johnnyja Wintera, neki bi rekli, remek-djelo “power bluesa”. Na albumu Winter cementira svoj status gitarističkog heroja.
Johnny Winter – “I’m Not Sure”
Iako pokriva široku paletu stilova, Winter ne izlazi iz blues korijena iz kojih dirigira svojim umijećem i naposljetku kompletnom kreacijom.
Ako bi pak birali vrhunac albuma, mnogi će se složiti da je to obrada Dylanove “Highway 61 Revisited”. Winterova dionica na slide gitari u ovoj obradi postaje osnova od koje se pristup tom instrumentu počinje razvijati u sedamdesetima. Ne postoji slide gitarist blues rock provenijencije koji za uzor nije imao ovu dionicu.
Na albumu dominira još jedna nepobitna činjenica – Winterov autorski rad. Pored obrada, na albumu su njegove stvari na albumu uravnoteženo, rame uz rame poredane u bisernu nisku.
Na albumu se pojavljuje i Winterov brat Edgar Winter, koji odrađuje dionice na klavijaturama i saksofonu. Edgar će se kasnije “odlijepiti” od brata i krenuti u uspješnu solo karijeru.
I na kraju, ono što u to vrijeme i nije bilo neobično, ali danas jest impresivno – cijeli je album snimljen doslovno uživo i uz maksimalno dva ponavljanja pojedinih, ne svih, pjesama. To mu je donijelo dodatni bod; u brazdama vinila ostala je sačuvana opipljiva sirova energija koja ga je proslavila na koncertima diljem svijeta.
Iako je album bio dobro reklamiran, i iako je bio u neku ruku trendovski vrh, na top listama nije briljirao.
Na Billboardu dolazi tek do #55. mjesta, što je za Winterovu reputaciju bilo ravno porazu. No, vrijeme je radilo za njega, te album “Second Winter” postaje jedan od najboljih blues-rock albuma svoje epohe, a kojeg Rolling Stone magazine 2004. godine, kad se lansiralo njegovo reizdanje, uvrštava na godišnju listu najvećih albuma izdanih u toj godini.
Ukratko, album “Second Winter” je izdržao test vremena.
Johnny Winter – “Second Winter” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
