Kad je prije par mjeseci bilo najavljeno da Jethro Tull, odnosno Ian Anderson gostuju u Metropoli, malo tko je ostao ravnodušan na ovu vijest. Čak su je i žuti magazini objavili na svojim naslovnicama.
Mjeseci su prolazili, najava je ostala živjeti samo u specijaliziranim magazinima i u memoriji ljubitelja ove grupe, kao nešto što će staviti točku na “i” mnogim željama iz mladosti.
Već se sat prije koncerta naslućivalo da će se Dom Sportova dobrano popuniti, da bi nedugo nakon toga osvanulo da je koncert rasprodan. Rijetki „tapkaroši“ su rasprodali dragocjene ulaznice u roku od “keks” i pred dvoranom su ostali nesretnici s rečenicom “imate li kartu viška?“.
Bilo ih je poprilično!
Sve ovo je bio dobar uvod i uz ugodno društvo, Dom Sportova je postao mjesto ispunjenja mladenačkih snova.
Točno na vrijeme (da, i to postoji u nas!) svjetla su se pogasila i na bini su istrčali muzičari, a za njima, glavnom, bradom, flautom i maramom na glavi, Ian Anderson.
Teško je bilo prikriti oduševljenje u tim trenucima. Na prve taktove “My Sunday Feeling” i “Love Story” suzice su same potekle i putovanje u daleku prošlost je počelo.
Koncert je zamišljen i koncipiran kao presjek polustoljetne aktivnosti grupe Jethro Tull, te je bilo neminovno da se tijekom istog prisjetimo velikih aktera koji su svojim radom pridonijeli da pored alfe i omege, Ian Andersona, Jethro Tull postane ono što jest, legenda.
Prvi su nas s video platna pozdravili Jeffrey Hammond Hammond i Mick Abrahams, članovi prve inkarnacije koja je izdala debut “This Was”. Ovom je albumu pripala čast da je s njega izvedeno najviše kompozicija, (“My Sunday Feeling”, “Love Story, “A Song For Jeffrey”, “Some Day The Sun Won’t Shine For You” i “Dharma For One”).
Slijedilo je predstavljanje drugog albuma “Stand Up” s pjesmama “A New Day Yesterday” i prekrasno izvedenoj, “Bourée in E minor”.
Sad je već bilo dovoljno da emocije prestanu diktirati razumu te je u glavi koncert ipak poprimio malo drugačiji smjer.
Zvuk u dvorani je bio odličan te je i bend instrumentalno zvučao dobro, na momente hladno, na momente moćno, što će se pokazati u ostatku koncerta.
Iako su okorjeli profesionalci i s utakmicama u nogama, teško da su mogli dati više od toga.
Kao najbolji primjer može poslužiti uloga gitariste Florian Opahle. Dobro je “skinuo” Martina Barrea, kažem “skinuo”, jer pored gitare, na pozornici je onaj tko je nosi, a to je osoba, njena karizma i sve što ide s njome.
Pogađate, to je nedostajalo i pored savršeno odsviranih dionica.
Show se nastavio s kompozicijama s albuma “Aqualung”, (“My God”) i “Tick as Brick (završni fragment drugog djela), te isto tako s fragmentom s albuma “Passion Play”.
Kako je ovaj dio predstavljanja opusa zauzeo značajan dio koncerta, lako je zaključiti da je na (moje osobno, a i) zadovoljstvo prisutnih, akcent bačen na djelovanje grupe na prvih šest albuma. Ni ostatak nije bio baš ignoriran, ali dobrano prorijeđen. Tako smo imali priliku čuti naslovne “Too Old To Rock ‘n’ Roll, Too Young To Die” i “Songs From The Wood”, te “Ring Out Solstice Bells” s istog albuma.
Slijedila je još jedna naslovna, “Heavy Horses”, što je biti bio niz, aka “Greatest Hits” iz opusa druge faze rada.
Možda najintrigantnija kompozicija na koncertu koja nije u nekon nizu hitova grupe jest obrada kompozicije engleskog kralja Henryja Osmog, “Pastime With Good Company” (koja je svoje mjesto našla na remasteriranoj verziji albuma “Stormwatch” i kompilaciji “The Best of Acoustic Jethro Tull”)
Službeni dio koncerta je zatvorila “Farm On The Freeway” s albuma “Crest of a Knave”.
Dakako, za kraj su ostavljeni oni najveći i najjači standardi, “Aqualung” i “Locomotive Breath”.
Svjetla su se upalila i slijedio je povratak u stvarnost!
Vidjeli smo Jethro Tull!
Nažalost, nismo čuli nijednu kompoziciju s ignoriranog, ali odličnog albuma “Benefit”, ali ni s magičnog “Minstrel in the Gallery”. No to nije najveći “propust” na koncertu. Onaj najveći i najtužniji se dogodio u nečem što se nije dogodilo. Naime, Anderson je tijekom večeri predstavljao suradnike (ne sve!) koji su svojim radom obilježili grupu, ali je pri tom izostavio svog najvjernijeg i najdugovječnijeg suradnika Martin Barrea.
Ovaj je gitarista bio lojalan član grupe od trenutka zamijene Mick Abrahamsa do posljednjeg dana služenog postojanja Jethro Tulla. Ako su na koncertu pored već navedenih imena bili predstavljeni Steve Harris, Slash (koji nije bio član), Tony Iommi (koji je bio član samo kratko!), te Claude Nobs uz Clivea Bunkera i John Evansa, teško je prihvatiti da je Matin Barre izostavljen s ove liste slučajno.
Ovo ide na račun Andersona.
Koncert je bio podijeljen u dva djela, svaki u trajanju od sat vremena. Pauza je vremešnom Andersonu dala nužan predah, jer ipak, godine rade svoje. Te godine i nisu toliko vidljive na njegovom kretanju po pozornici, a pogotovo nisu vidljive u sviranju flaute i akustične gitare. Ono što je vidljivo i poprilično otužno jest njegov glas.
Anderson je nakon brojnih operacija glasnica u biti u potpunosti izgubio glas te je u nekoj verziji “re-aranžiranog” pjevanja pokušao izgovarati tekst s melodijom. To mu je rijetko uspijevalo, i u mnogim je slučajevima pola rečenice u potpunosti nestajalo negdje u Andersonovom grlu i prije nego je izašla vani.
Samim tim su mnoge, ako ne i sve kompozicije izgubile udarnu snagu, pomjerile su se od svoje moćne komponente na neku drugu pod-varijantu. Možda najžalosniji primjer je kompozicija “My God” koja u svojoj originalnoj izvedbi kao maljem udara po crkvi i njenom licemjerju, Anderson je preko svog glasa prenosio moćnu poruku koja je nalijegala na izvanvremensku muziku.
I sada se taj segment izgubio i time “podvukao tepih ispod nogu” ove kompozicije. Kako nje, tako i sve ostale na koncertu.
Andersonov glas je nastradao i oko toga teško da može biti ikakvog spora. Time se postavlja i svrsishodnost ove turneje, jer kad legenda izgubi dio onog što je učinilo legendom, onda u “long term” memoriji ne ostaju lijepa sjećanja.
No, opus Jethro Tulla i njegovog lidera koji je u biti kreator svega vezanog, je toliko jak i tako duboko zakopan u nama, da ove negativne konotacije mijenjaju boju pri prvim taktovima bilo kojeg od antologijskih albuma koje smo imali čast slušati i razumjeti.
