Prije par dana sam u rubrici Vremeplov objavio povijesnu crticu o izlasku albuma “A” grupe Jetro Tull.
Bez ulaženja u detalje, osvrt na izlazak albuma sam obojio poprilično negativnim bojama.
Kako sve objave na portalu ujedno promoviram preko Facebooka, tako se tu razvila rasprava o samom albumu i njegovom značenju, pa i kvaliteti.
Među sudionicima je došlo do “zdravog” mimoilaženja mišljenja, od kojih je stav Joška Bakića bio na sasvim drugoj strani od onog izloženog na portalu.
Kako ovaj portal nastoji promovirati ne samo moje stavove i mišljenja, već i ona suprotna, ako su korektno argumentirana, odlučio sam u ovom Osvrtu donijeti argumente koje je Joško iznio.
Inače Joško je naš stari znanac. Na portalu će te naći osvrt na koncert njegove grupe Drugo Izdanje, te dva Underground posta sa Verbum Dei. („Ave Marija“ i „Need Your Love So Bad“)
Tekst sam morao prilagoditi objavi, ali smisao i sadržaj je ostao isti.
I na kraju ovog uvoda, bilo bi mi drago da ovakvih rasprava ima više, jer one pridonose promociji muzike i njenoj profilaciji. Pogotovo kod ljudi koji se po prvi put susreću sa pojedinim grupama i albumima, jer u tom slučaju ih donekle “prisiljava” da sami poslušaju o čemu se radi i donesu svoj sud.
Evo teksta iz komentara s Facebooka:
Joško Bakić:
Ovo je jako čudan album, sumornog zvuka, ima neku mračnu energiju. Dosta me podsjeća na band UK (valjda radi Eddie Jobsona).
Anderson je uvijek bio sklon eksperimentiranju i novitetima, pa se valjda na ovom malo previše zaigrao.
U principu mislim da na ovom albumu ima ostataka od nekih prošlih albuma ili asociraju na njih.
Najgora je prva tema “Crossfire”. Iako ima nekih zanimljivih harmonijskih i vokalnih rješenja, zvuči kao da je bubanj programiran.
Tema koja slijedi, “Flyingdale Flyer” zvuči kao da je sa albuma “Too Old To RNR, To Young To Die”, dok “Workin John – Working Joe” podsjeća na “Aqualung” fazu.
“Black Sunday” mi je izvrsna i nova, iako u aranžmanima asocira na “Songs From The Wood” album, u stvari na fazu postave koja ga je napravila.
“Protect And Survive” me opet jako podsjeća na “Too Old To R’n’R” fazu.
“Batteries Not Included” je totalno UK. Da ne pjeva Anderson, zakleo bih se da su u pitanju UK. Valjda je Jobson autor pisme.
“Uniform” ponovo naginje na “Too Old To RNR” fazu, najviše radi razbacanih bubnjeva u stilu Barlowa i isjeckanih aranžmana. Novitet u temi je violina koja pokriva pola njenog trajanja.
“4.W.D. (low ratio)” mi je dobra igra u shuffleu, iako nije ambiciozno napravljena tema, (imali su puno gorih u prijašnjim fazama)
“The Pine Marten’s Jig” mi je Jethro Tull u najboljem izdanju, instrumentalne igrice, predobro
“And Further On” isto jako podsjeća na UK.
Sve u svemu, prva i zadnja tema na albumu su višak. Ostatak je dobar i odličan. Jedino šta mi je neobično za ovaj album jest da skoro uopće nema akustične gitare, koja je jedan od zaštitnih znakova Jetro Tulla.
Pojedinačno gledano, teme su dobre. No u kombinaciji u kojoj su se našle na albumu su malo naporne, poglavito radi klavijatura .
Drugim riječima, Anderson je napravio teme koje dobro funkcioniraju svaka za sebe, ali zajedno ne!
Osobno, u winampu imam neku svoju playlistu od najdražih tema Jethro Tulla. Od 74 teme na listi, sa nekih albuma nema ni jedna, dok su sa albuma “A”, tri ili cetiri!
Generalno, nisam tipičan fan Jethro Tulla. Većini štovatelja ove grupe je puno vrijednija prva faza bluesa i akustike. Iako volim i tu fazu, meni su najdragocjeniji albumi od 1974-1984. Od “War Child” do “Under Wraps”, gdje se najviše eksperimentiralo i kad je to postao pravi i punokrvni sympho i progresivni rock, a zadržao je u dovoljnoj mjeri i elemente bluesa i akustike, koji su u početku dominirali.