Franz Kafka je bio neka čudna biljka, danas u kolektivnoj memoriji upamćen kao veliki pisac i čak u neku ruku prorok kroz svoja djela, a opet, on sam je najmanje zaslužan za taj današnji status.
Naime, Franz nije živio od pisanja, bio je službenik u osiguravajućoj kući i pisao je iz čistog nagona. To donekle objašnjava činjenicu da je 90% svega što je napisao jednostavno uništio/spalio prije nego što je doveo kraju ono što je pisao.
Samo zahvaljujući mentoru i prijatelju Maxu Brodu, mali dio njegovih djela je ostao sačuvan.
I to nije sve, jer u biti ni jedno djelo koje je sačuvano nije kompletirao sam pisac, već su to nakon njegove smrti radili mnogi, na čelu s Maxom. Ovo navodi na povijesnu činjenicu da je Kafka bio anoniman u društvu u kojem je obitavao, rijetki iz književnog miljea su ga poznavali.
Ukratko, pisao je nagonski, a potom iz nekog destruktivnog, tog istog nagona, sve uništavao… . Pa čak i u oporuci, u kojoj je sve što imao ostavio Maxu Brodu, izričito je napisao da se sva njegova djela moraju uništiti nepročitana!
Max nije poštovao posljednju želju svog prijatelja, jer je znao kakva je vrijednost ostavljena u nezavršenim pričama i knjigama.
Stoga i novela „Proces“ nije izuzetak. Max je, skrivajući, uzeo nedovršene skice, razbacane ideje, no dovoljno kompletne da bi iz njih sastavio djelo po kojem je Franz Kafka danas prepoznat kao jedan od najvećih.
Sam sadržaj novele, kao i njen smisao, je univerzalan. Moglo bi se komotno reći da nikad nije bio aktualniji nego danas, jer biti uhićen radi nepoznatog prestupa, biti osuđen od nedodirljive organizacije radi nepoznatog kršenja zakona i naposljetku biti likvidiran, a da ne znaš što si uopće skrivio, danas poprima monstruozne razmjere.
Sama činjenica da je danas normalno da robot pita ljudsko biće da potvrdi da nije robot, tjera olovne oblake nad stvarnošću.
Franz Kafka je obradio univerzalnu temu, dajući joj otuđeno ljudsko lice i de facto je približio robotu koji nema empatije, nema osjećaja, nema ništa od onoga što ljudsku rasu čini onim što jest.
Porazna činjenica koja krasi ovo veliko djelo, kao i kod Orwellovih „1984“ i „Životinjske Farme“ jest da su nastale u praskozorje demokracije koja se razvila u prošlom stoljeću i dosegla visine koje su danas neshvatljive i time ova tri velika djela prebacila iz knjižnih polica u „Instruction Manual“ izlog, pretvarajući se u upute s rezultatima kojih smo svjedoci svakim danom i njihovo puno ostvarenje nikad nije bilo bliže iznesenom.
A jednom kad dosegnu nivo opisan u njim, teško da će stati na tome, jer „nova demokracija“ mora nastaviti svoj razvoj.
Koliko daleko ćemo otići?
Distopijska budućnost postaje “normalna” sadašnjost!