Floydian Split – (Pink Floyd tribute) – Split, Ovčice / 14.Listopada-2016.

Pink Floyd u „naked“ verziji!

Na sam spomen tribute bendova mnogima se diže kosa na glavi. Djelomično su i pravu, jer danas svatko svira svašta, tako da kvaliteta rijetko ispliva na površinu.

Stoga nije ni čudna skepsa većine kad se spomene posjet jednom od takvih koncerata. Osobno ne spadam u one koji ne vole tribute bendove, ali uvijek na te koncerte idem sa nekom rezervom. Teško je doseći original, a pogotovo je teško ući u esencu i još teže to sve skupa prenijeti publici sa pozornice.

Kako kvantiteta rađa kvalitetu, u posljednje vrijeme su se počeli i u nas profilirati tribute bendovi, koji su u stanju održati cjelovečernji koncert i zarobiti publiku svojom izvedbom, ili još bolje, interpretacijom originala.

Da ne duljim, da, Floydian Split je jedan od takvih bendova, ali da bih to potkrijepio moram staviti neke ograde, koje u ovom slučaju nemaju negativan predznak, dapače!

Kad se spomene Pink Floyd automatski se asocira na scensku prezentaciju punu efekata, tone scenske opreme, savršeni zvuk koji dolazi iz „surround“ sistema, ogromne prateće ekipe na pozornici, koja služi da bi se koncertna snimka što više približila studijskoj verziji, …  i da ne nabrajam dalje. Ukratko, multi-milijunski ulog po svakom kvadratu pozornice.

Floydian Split nema ništa od toga, čak dapače, nema ni ono najosnovnije. Nema reflektora, nema suhog leda, nema strob-svjetla za efekte, nema kompjuterski upravljanu rasvjetu, nema „surround“, nema tim iza sebe na pozornici, nema ….

 A onda se sigurno pitate, što onda pobogu ima?
Ima ono što Pink Floyd čini velikim, muziku!

Muziku koja u svojoj eseci živi u svima nama još od davnine, tamo od sedamdesetih, ako ste imali sreću živjeti i u to vrijeme. Svatko tko to osjeća, prepoznat će vrijednost u onome što Floydian Split pruža.
Ogoljena (naked!) do kostiju, oslobođena svih popratnih senzacija, muzika Pink Floyda dolazi do nas u onom iskonskom, sirovom obliku ne ostavljajući previše mjesta za razmišljanja. Svi članovi benda su dušom i srcem uronjeni u legislativu ove velike grupe, te stoga nije bilo šanse da jedna jedina minuta koncerta bude potrošena uzalud.

Svesti kompleksnu medijsku prezentaciju, kakvu ima Pink Floyd na nivo “jednostavne” klupske svirke je veoma nezahvalan zadatak, prepun zamki. Komotno mogu reći da je količina “trapula” tolika da treba imati hrabrosti uhvatiti se u koštac sa svime i muda sa time izaći na pozornicu.

Floydian Split ima sve to i ne samo to, više od toga.
Ali ajmo sa ovime od nekog početka, a zaključak će se nametnuti sam od sebe.

Najprije ono čega sam se najviše „bojao“, zvuk!
Produkcija, odnosno zvuk u klubu sinoć je bio dobar. Za razliku od prijašnjeg koncerta grupe 058, ovaj put je zvuk bio u službi pozornice u punom obimu. Da, bilo je grešaka, bilo je mikrofonije, tu i tamo, bilo je, “diži/spuštaj” po kanalu, bilo je kuckanja po mikrofonu i komunikacije sa pultom, ali sve je to bilo trenutno i isto tako se otklanjalo.

Nadalje, imajući na pozornici toliko instrumenata, a govorim o dvije gitare, bas gitari, klavijaturama, bubnjevima, saksofonu i četiri mikrofona za vokal, mora se dati kredit mix pultu s obzirom na relativno skromne mogućnosti tehnike u klubu. Ukratko, zvuk je bio čvrst, čist, dobro balansiran većinu večeri, ne preslab, ne prejak, i u tom segmentu, ni jedan instrument nije “parao uši“.

Koncert je počeo sa zakašnjenjem. Prema informacijama razlog je bio tehničke naravi.
Floydian Split je izašao na pozornicu i krenuli su odmah sa “Shine on You Crazy Diamond”, da bi ga nastavila “Welcome to the Machine”, potom “Have a Cigar”, “Wish You Were Here” te drugi set “Shine on You Crazy Diamond”, ukratko cijeli album “Wish You Were Here”. Izveden je besprijekorno, u kako sam već spomenuo, u “naked” maniri koja je idealno legla na ambijent kluba.

Uz minimalnu upotrebu matrice, samo za neophodne zvučne efekte, bend je elegantno plovio kroz album i svojim pečatom dao neku novu dimenziju ovom djelu. Posebno bih istakao neobično “čistu” verziju “Have a Cigar”, koja je po tko zna koji puta dokazala svoju prilagodljivost slobodnoj interpretaciji (sjetimo se heavy rock verzije u izvedbi grupe “Echoes” u Primoštenu ovo ljeto!). Mali tehnički problemi su nastali na početku kompozicije “Wish You Were Here”, ali i to je brzo otklonjeno i onda je bend otprašio nevjerojatno dobro drugi set “Shine on You Crazy Diamond”.

Kapa dolje!

U nastavku se izveli tri teme sa “Dark Side of the Moon”, u kojima je vokalom dominirala Kristina.
I kao na svim koncertima gdje se izvodi muzika Pink Floyda, slijedila je pauza.

Drugi dio koncerta je otvorila neobična interpretacija “Blues Scene”, teme iz filma „Zabriskie Point“, da bi se na nju naslonila “One of These Days”. Pored svega, jedan od vrhunaca večeri. Prekrasno odrađena sa strane svih. Iako ću kasnije o muzičarima, ovom prilikom samo riječ o Miji, bubnjaru. Precizan i koncizan u sviranju, cijelu večer je pratio ekipu, a da ni jednom, (bar koliko sam ja čuo) nije ispao ili se izletio sa ritmom. Precizan kao mašina. Kako sama grupa ima pomalo lucidan pristup opusu Pink Floyda, krivo me je što on nije „odrežao“ u mikrofon “One of these days I’m going to cut you into little pieces“, jer to je ipak jedina tema u opusu Pink Floyda gdje Mason “pjeva“.

Onda je usljedilo iznenađenje večeri, bar za mene. “Obscured by Clouds”/”When You are In”. Poznate teme su me odnijele daleko u prošlo stoljeće. I ne samo to, Floydian im je udahnuo neki novi život i time ih prenio u drugu (klupsku/jam) dimenziju.

“Echoes”
Dvadesetominutna epska kompozicija koja je digla cijeli opus Pink Floyda na jedna viši nivo i pripremila put za “Dark Side of The Moon”. Teren ne može biti klizaviji nego što jest. Floydian se hrabro uhvatio u koštac sa time.

Rezultat, hm, dobar, ali ne i odličan!
Zašto?
Ima momenta u kompoziciji koji čine esencu djela i oni se ne smiju ignorirati ako se ta ista esenca želi izrazit (a to je svima cilj!). Pod ovim mislim na gitarski pasaž kojeg je Floydian ustupio saksofonu i time „razvodnio” jedan od najljepših trenutaka u povijesti rocka.
Šteta, jer ostatak je bio dobar.

“High Hopes” i “Sorrow” su zatvorili ovaj dio koncerta, da bi “Money” bio pozdrav.

Što na kraju reći, a ne ponoviti se?
Floydian Split čine Dinko Buljubašič, gitara,vokal, Vicko Franić, gitara, vokal, Ivan Gilič, klavijature, vokal, efekti, Željko Mitrović, bas, Mijo Vrvilo, bubanj, sampleovi, efekti, Kristina Ujević Nikolac, vokal, Bojan Delač, saksofoni i Edi Ferjan, projekcije.
Svi od reda žive i dišu muziku Pink Floyda, te stoga i nije čudno što se sve skupa odvijala kako se odvijalo.

 

Floydian Split su dobar tribute band koji je svojim klupskim i slobodnim pristupom opusu Pink Floyda dodao jednu možda malu, ali značajnu dimenziju opusu ovog velikog sastava. Oblikujući izričaj na razinu kluba postavili su se kao ravnoteža na drugom kraju vage etabliranim tribute benovima koji sa sobom vuku stotine tona opreme i nastupaju pred punim dvoranama diljem svijeta (za manje od mjesec dana u Spaladium Areni će gostovati najveći Pink Floyd tribute band, Brit Floyd).

Nedostatak stotina tona opreme i senzacionalne audio/vizualne prezentacije je nadomješteno znojem i poštenim radom na pozornici, te maštovitim prilagođavanjem kompozicija klupskom ambijentu. U tom kontekstu nije nebitno ne spomenuti da je grupa za scensku prezentaciju imala i “krug” na kojem se projicira popratni video sadržaj, ali ga zbog manjka prostora nisu mogli postaviti na pozornici. Možda taj nedostatak i nije baš to. Jer “sirovo” pojavljivanje na pozornici isključuje bilo kakav “luksuz” scenske/medijske prezentacije i fokusira se samo na muziku u svojoj ogoljenosti, ali u punoj esenci.

Prostor kluba Ovčice je bio pun, a koliko sam uspio vidjeti i vani je bilo još toliko ljudi. Svi od reda su uživali u muzici i očito je da je ovaj koncept pun pogodak.

Koncert je trajao punih dva i po sata i veoma često je pozornica bila prekidana sa pljeskom, što samo ukazuje u punoću komunikacije pozornice i publike, bez izgovorene riječi!

Klub Ovčice je bilo mjesto gdje je trebalo biti!

na vrh