Negdje krajem svibnja vidio sam prve najave za nešto što se zvalo Vibrez festival u organizaciji Hrvatskog doma. Kad sam vidio najavljeni lineup namah sam se oduševio. Već zadnje dvije godine u Hrvatskom domu organizirali su se, osim izvrsnih koncerata klasične i jazz glazbe, i rock i pop koncerti ponajboljih domaćih, ali i stranih izvođača.
Zato je najava festivala krajem kolovoza na Sustipanu, na kojem će nastupiti Michelle Gurevich, Kovacs, Marc Ribot, Nouvelle Vague, Vlatko Stefanovski i domaće snage TBF s jazz orkestrom HRTa bila jedno malo, super iznenađenje koje me ispunilo radošću, jer Split odavno nije vidio toliko dobre i zanimljive glazbe na jednom prostoru u tako malo vremena (još od doba splitskih festivala krajem šezdesetih, kad su i strani pjevači nastupali na Splitu).
Naravno, to ne bi bilo moguće bez entuzijazma i rada ekipe Hrvatskog doma na čelu s ravnateljicom Vanesom Klevom.
Ljeto je brzo prošlo, datum početka se približio, ali kako sam u subotu, prvog dana Vibreza, bio u Solinu na Kawa festu (molim odgovorne da se dogovore da se ta dva iznimno važna i dobra festivala više ne preklapaju), propustio sam Michelle Gurevich, pjevačicu nekoć poznatu kao China Woman koja je već dvaput gostovala u Splitu prije više od deset godina, jednom u klubu Minus 3, a drugi put u Judinom drvu.
Koncert iz Judinog drva ne pamtim po dobrom (vjerojatno ni ona), jer je publika bila glasnija u svojoj priči od izvođačice.
Moji prijatelji koji su bili prvu večer kažu da je bilo poprilično lijepo i intimno, napokon u ambijentu kakav priliči Micehelleinim pjesmama.
Drugu večer nastupala je nizozemska pjevačica Kovacs, koja do sada ima tri albuma iza sebe, a koju sam slušao nešto više nakon izlaska zadnjeg joj albuma “Child of Sin”, 2023.
Njena kombinacija kabaretskog pop jazz soula i scenske otkačenosti obećavala je dobar provod i zanimljiv koncert.
Došao sam na Sustipan nakon cjelodnevnog izleta u Hercegovinu, pomalo umoran, ali ljepota diskretnog osvijetljena, smirenost nazočne publike, decentno pripremljeno gledalište i sam prekrasan ambijent Sustipana u ranu večer odagnao je zamor i potaknuo iščekivanje početka koncerta.
Nama, naviknutima na San sustipanske noći (na one druge festivale organizirane tamo nisam išao jer mi nije bio zanimljiv lineup), malo je bila neobična orijentacija pozornice, kao i stolice sa strana i ogradom omeđen dio stajaćeg dijela u sredini, no kasnije mi se taj raspored jako svidio. Bilo je puno poznatog mi svijeta, prijatelja, poznanika, ljudi iz kulturnog života našeg grada i gledalište se lijepo popunilo pred sam početak koncerta.
Sharon Kovacs na pozornicu je izašla u pratnji peteročlanog benda, s roza kosom (vjerojatno perikom jer je dobar dio karijere provela bez kose) i otkačeno odjevena s jaknom koju je brzo skinula.
Započela je nešto suzdržanije, s dvije pjesme, “Bang Bang” sa zadnjeg i “I Cheap Smell”, naslovnom s drugog albuma.
Kovacs uživo izgleda i zvuči kao Bjork koja se ponaša i izgleda kao Priss iz ‘Blade Runnera’, pjevajući pjesme Shirley Bassey iz James Bonda u kabareu. Boja vokala i način pjevanja malo vuku na pokojnu Amy, ali stilom više možda na Billie (Holliday, naravno). Mješavina je to alternativnog popa provučenog kroz džezirane aranžmane potcrtane trubom Jana Dekkera koji je bio glavni solist tijekom koncerta.
Da, atmosfera na početku koncerta malo me podsjećala na prvi album Goldfrappa i taj kabare nikad nije bio daleko, kao ni Bond i naslovne pjesme filmova s Conneryjem.
Na početku jedne pjesme, kad joj je jak nalet scenskog dima uletio u usta i nos nakratko se zagrcnula, no malo vode i nakašljavanje sve je brzo riješilo i nastavila je još jače nego prije. Nizale su se “The Devil You Know”, “Midnight Medicine”, “Fool Like You”, a bend je bio sve rasviraniji, ona sve življa i rasplesanija i otkačenija, a publika sve benevolentnija i zadovoljnija.
Gitaristica Estelle, zadužena i za prateće vokale, sve je više, uz trubača, dolazila do izražaja, a povremeno je i Sharon komunicirala s njom, zezala se s publikom, ostatkom benda i naručivala piće. Odsvirala je i svoju verziju Libertanga (poznatog po verziji Grace Jones s početka osamdesetih), nešto mračniju i sporiju, kao iz neke hladnoratovske berlinske cabaret predstave, što je dobrim dijelom koncerta izgledao motiv, no ne u negativnom kontekstu.
Još je jednom smirenje došlo u laganijoj i lijepoj “Fragile” i posebno “Not Scared of Giants”, a vrhunac koncerta počeo je s “Freedom”, obojenom istočnjačkim melosom, veselom latino “Tutti Frutti (Tequilla)”, na koju su se i oni najsuzdržaniji rasplesali (meni osobno nekako najmanje dragom stvari koju je ikad snimila, ali definitivno najveselijom), nastavila u sličnom raspoloženju s “Fifty Shades of Blackn” (evocirajući Shirley Bassey i Amy Winehouse) i regularni dio koncerta završila svojim najvećim hitom “My Love”, mračnom odom tangu i opet bondovskim pjesmama.
Estelle se malo upustila i u soliranje, a mi smo željeli da prelijepa večer još traje.
Zvuk je bio čist, kristalan, ne preglasan, vokali i instrumenti idealno posloženi, kao i cijela zvučna slika uklopljena u svjetlosno dimne efekte u kojoj su frakturirani scenski pokreti Priss u mrežastim, pokidanim najlonkama bili kao iz Blade Runnera izvedenog u Parizu prije Drugog svjetskog rata.
“My Love” je završila regularni dio koncerta, a na bis je izvedena i njena, meni najbolja, a možda i najmračnija i najmoćnija pjesma, naslovna sa zadnjeg albuma, duet s Tillom Lindemanom iz Rammsteina, “Child Of Sin”.
Cijeli bend i publika uživili su se u tu moćnu pjesmu o tome što je ljubav i znamo li mi kad je zapravo osjećamo.
Time je završila jedna predivna večer na čarobnom mjestu na izvrsnom festivalu, besprijekorne organizacije.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
* sve fotografije: Antea Benzon/MLP-U
