Četvrta večer festivala donijela je najzabavniji koncert do sada. Nouvelle Vague bili su u startu projekt francuskog dvojca, klavijaturista Marca Collina i gitarista Oliviera Libauxa, u kojem su novovalne, postpunk i punk pjesme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih obrađivali u bossanova stilu uz pomoć različitih glazbenika i uvijek s dvije pjevačice.
Prvi album nazvan po projektu izašao je 2004. i donio obrade Joy Division, The Clash, The Cure, Dead Kennedys, Depeche Mode, PIL, Sisters of Mercy, Modern English, XTC, Tuxedo Moon i drugih.
I odmah su se kritičari podijelili u dva tabora. One kojima su bossanova obrade goth, punk i postpunk evergreena bile svetogrđe i one kojima se glazbeni twist svidio i bio šarmantan. Moram priznati da sam odmah otpočetka spadao u ove druge. Jer Nouvelle Vague nisu nikakav tribute band već vrlo zanimljiv projekt dvojice vrhunskih glazbenika (Collin je kompozitor filmske glazbe, a samo ime projekta znači novi val, isto to znači i izraz bossa nova, a znamo i za francuski kinematografski novi val, a na sve to su se Collin i Libaux referirali).
I cover albuma posveta je filmskom novom valu, ali i bossa novi. Tako da je projekt otpočetka imao i duboko umjetničko značenje, a nikako nije bio površno obrađivanje zanimljivih pjesama iz tog razdoblja.
Na tom prvom albumu isticale su se obrade “A Forest”, The Cure, “Guns of Brixton”, The Clasha, lounge obrada “Too Drunk To Fuck”, Dead Kennedys, izvrsno pogođena “Marian”, Sisters of Mercy i posebno predivna “In a Manner of Speaking”, Tuxedo Moona, meni osobno puno bolja od obrade Martina Gorea, a to se pokazalo i preksinoć uživo.
Drugi je album benda donio novu pregršt zanimljivih i manje zanimljivih obrada, no formula se pomalo ponavljala. Nakon toga napravili su diskografsku pauzu od nekoliko godina svirajući uživo, stalno mijenjajući postavu, a treći je album 2009., nazvan jednostavno “3”, donio bitnu promjenu. Uz pjevačicu Marie Pain na većini pjesama gostovali su originalni vokalisti bendova čije su pjesme obrađene. Tako smo imali i Martina Gorea iz Depeche Mode, Iana McCulocha iz Echo and the Bunnymen, Terryja Halla iz Specialsa i Barryja Adamsona iz Magazine.
Sljedeće su godine snimili album obrada francuskih novovalnih pjesama, a gitarist Olivier Libaux je u suradnji s raznim pjevačicama, uz suradnju Josha Hommea, snimio album obrada Queens of the Stone Age.
Prvi put sam uživo Nouvelle Vague gledao na Terraneu 2011. čini mi se i napravili su pravu malu feštu. Zvučali su i bolje nego na albumima, a nastup je bio pravi šou dobre svirke, scenskog nastupa i publike koja je s bendom pjevala.
Odonda sam ih gledao još dvaput, jednom u Šibeniku na tvrđavi S. Mihovila, a jednom u Zagrebu. Lani su oko Nove godine svirali i u Makarskoj, ali tom koncertu nisam nazočio.
Prošle su godine izdali i album “Should I Stay or Should I Go”, povodom dvadesetgodišnjice karijere, no bez Oliviera koji je umro 2021. godine.
Na Sustipan su došli nakon turneje kojom su promovirali novi album i dvadesetgodišnjicu postojanja.
Gledalište je bilo dobrano popunjenije nego prve dvije večeri i raznovrsnije, bilo je tu i starijih alternativaca i mlađih generacija, gradskih kulturnih djelatnika, ali i mainstream publike.
Na scenu su izašli negdje iza 21.30 i u oblaku dima odsvirali “Love Will Tear Us Apart”, Joy Divisona. Slijedila je “People are People”, Depeche Modea, zatim “Only You”, Yazooa i “Making Plans For Nigel”, XTCa.
Na “This Is Not a Love Song”, PILa uslijedio je prvi zanimljivi moment kad su pjevačice sjele na monitore blizu ruba pozornice i kako nisu bili učvršćeni jedna je pala s bine. Sreća ju je fotografkinja koja se nalazila odmah ispod djelomično uhvatila i spasila od težeg pada. Obje su pjevačice unatoč nezgodi vrlo brzo krenule u senzualnu verziju Lydonove pjesme praćenu vatrometom s Rive povodom sportskih igara mladih.
Cijeli je nastup baziran na izvrsnoj glazbenoj podlozi četvorice pratećih muzičara, dok Collin stoji potpuno straga za klavijaturama, najviše pažnje privlače bubnjar i gitarist koji su s pjevačicama u prvom planu, dok je kontrabasist između Collina i bubnjara.
Slijede obrade Specialsa i Duran Duran u kabaretskom stilu, udaljavajući se malo od bossanove, a zatim slijedi za mene prvi vrhunac večeri, “A Forest” od The Cure. Bossanova s dodirom exotice. Nakon toga izvrsna “Marian” od Sisters of Mercy, vjerojatno i najmračnija izvedba večeri uz prvu od Joy Division.
Reggae verzija “Should I Stay or Should I Go” bila je i najseksi izvedba večeri, a u “Just Can’t Get Enough” i publika je pjevala s bendom.
Kad su krenuli s Bauhausovom “She’s In Parties” shvatio sam da su sve izvedene pjesme sa samo dva albuma, prvog i zadnjeg, niti jednu nisu odsvirali s nekog drugog.
Uslijedile su akustična “Guns of Brixton” te vrlo vodviljska verzija “Too Drunk Too Fuck” koja pjesmi daje potpuno drugačije značenje od originala. Djevojke su nazdravljale bocom pjenušca i prošetale se među publikom.
Regularni dio koncerta završili su ponovo zborski s publikom otpjevanom “Shout Tears For Fears”, “You Spin Me Round” od Dead or Alive i na kraju predivnom postpunk pop pjesmom “I Melt With You”, Modern Englisha.
Kao prvi bis uslijedila je jedina pjesma koja nije bila s prvog i zadnjeg albuma, hit Buzzcocksa, “Ever Fallen in Love” ( s drugog “Bande a part”), nakon toga vrlo inspirirana “This Charming Man”, The Smithsa i onda je došao onaj trenutak.
Nakon kratke tišine sljedeću, zadnju pjesmu, posvetili su dan prije preminulom Frani Deliću. A ta je pjesma bila i po meni njihova najljepša i najposebnija obrada ikad, “In a Manner of Speaking”, Tuxedo Moon s albuma “Holy Wars” iz 1985. Minimalističko remek djelo Winstona Tonga s nekim od najljepših stihova o naravi ljubavi u povijesti glazbe, otpjevali su poluakustično, s osjećajima, baš onako kako pjesma u kojoj se spominju riječi semantics i reprimand i zahtjeva.
I bio je to kraj koncerta sastava koji definitivno nije puki cover ili tribute bend. U prvom redu članovi su izvrsni glazbenici, pjevači, šoumeni (trenutak kad je bubnjar solirao s palicama koje su svijetlile u mraku), plesači, kompletni artisti.
I koncept je ono što ih razlikuje od cover bendova. Jest da su zvučnu sliku i žanr proširili od početaka s bossa novom i na reggae, pop, akustični folk i kabare i na kraju smo dobili pravi spektakl. Toliko da su čak i neki od onih s početka priče, skeptici, puristi punka i postpunka, s koncerta otišli barem zabavljeni, a neki, poput mene, koji su možda inače i još veći puristi i koji praktički skoro ne podnose tribute i cover bendove, i oduševljeni.
Jer da su samo “In a Manner of Speaking” svirali cijelu večer ne bi promašili.
Da, ovo je jedna subjektivna kritika, ali dopustite mi i jednu takvu (sve su one subjektivne, ali za ovi priznajem).
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
* sve fotografije: Antea Benzon/MLP-U
