Pompeii zauzimaju jednu od onih točka u opusu grupe Pink Floyd, od koje je grupa počela uskakati u brzi vlak komercijalizacije svoje muzike, a da pri tom nije žrtvovala ni jednu notu u podilaženju auditoriju i kritici.
Snimka napravljena u Pompeiima prije pola stoljeća je prikazala grupu Pink Floyd spremnu na osvajanje svijeta i svega na njemu, jer su izričaj u toj fazi izbrusili na nivo dopadljivosti širokim masama i pri tom zadovoljili i najžešće kritičare.
Bio je to koncert bez publike, bio je to koncert koji dan danas obilježava jednu epohu koja je nažalost zauvijek iza nas. U tom kontekstu i u nastojanju da simbolički zatvori krug, David Gilmour je priredio dva koncerta na istom mjestu, samo ovaj put, uz prisustvo publike. Doduše broj je bio striktno ograničen, tribine su ostavljene prazne, kako bi se ipak sačuvao dio ambijenta amfiteatra. Kurioziteta radi, posljednja predstava pred publikom su u toj areni odigrala prije 2000 godina.
Dva snimljena koncerta u Pomeiima su u biti bili trijumf turneje koju je Gilmour napravio nakon izlaska albuma “Rattle That Lock”, a u sklopu koje je gostovao i u Puli. Pula se našla na tom privilegiranom putu poglavito radi Arene, jer su svi koncerti turneje, osim završnih, londonskih, bili priređivani u starim rimskim arenama diljem Europe.
David Gilmour – Rattle That Lock (Live At Pompeii 2016)
Koncerti u Pompeiima i nisu bili onda najavljivani, jer očito još nije bilo sve raščišćeno s organizacijske strane, no zato je po lansiranju vijesti pomama za ulaznicama poprimila biblijske razmjere. Sve raspoložive su planule unutra par sati, a onima manje sreće nije preostalo ništa drugo nego pričekati film koji je tom prilikom snimljen.
Došao je i taj dan, diljem svijeta u odabranim kinima je zakazano jedno jedino prikazivanje filma. Na sreću, i mi nekakvog konja za trku mamo, te je i u nas prikazan.
Projekcija je počela na vrijeme. Uvod filma je bio očekivan. Gilmour je lamentirao o Pompeiima, muzici i svemu oko nje. Majstorski montiranih par minuta su nam zagarantirali ostatak doživljaja.
Jedna se rečenica ipak izdvojila iz dijaloga kojeg je Gilmour vodio s nevidljivim sugovornikom, “Music is bloodline of life”.
Dubina spoznaje i neumitnost životnih činjenica su od ove rečenice napravili moto cijelog projekta.
Kad se na ovu izjavu nadoda i sljedeća, „It’s a place of ghosts, close and distant!“, koju je Gilmour izgovorio s pozornice, onda kontekst filma ne može biti jasniji nego što jest.
David Gilmour – One Of These Days (Live at Pompeii 2016)
Film je napravljen majstorski, onako kako samo može izaći iz produkcije Pink Floyda ili njegovih članova. U tom segmentu apsolutno nema nikakve razlike između Roger Watersa i David Gilmoura. Oboje posežu za ultimativnim filmskim izričajem, kako u audio tako i video segmentu.
Kutovi snimanja, dinamika prikazivanja i logika zumiranja i udaljavanja od fokusa, te samo fokusiranje da bi se uhvatio bitno, je nevjerojatno i sigurno će se jednog dana u školama filmske umjetnosti spominjati ovaj i ovakav pristup hvatanju trenutka.
Audio segment je bio, moram se izraziti ono laički “da glava zaboli“. Do perverzije kristalna produkcija, slika u kojoj svaki instrument, glas i efekt imaju svoje mjesto.
Da je kojim slučajem neki uplašeni poljski miš prdnuo u jami ispod pozornice, sigurno bi i njega uhvatili u jednom od posebnih kanala i reproducirali.
Sam koncert i nije bio neko veliko iznenađenje. Svi koji su prisustvovali koncertu u pulskoj Areni, mogli su preživjeti još jednom doživljeno. Nažalost, standardni koncert turneje je trajao nešto manje od tri sata, dok je film rastegnut na nešto manje od dva sata, te je time neminovno došlo do rezanja. Nekome drago nekome ne, ali što je tu je. Stradali su neki od standarda i to mi je strahovito žao. Nije bilo “Money”, nije bilo “Fat Old Sun”, nije bilo možda najvećeg iznenađenja koncerta u Puli, “Astronomy Domine”. Ali to je očito bilo neophodno da bi se materijalizirao format i vrijeme trajanja filma.
To je donijelo i jednu pozitivnu. Pored par kompozicija s albuma “Rattle That Lock”, Gilmour nije potencirao nove kompozicije i time je film dobio na neophodnom sadržaju koji jednostavno kuje za sjedalo.
Sve u svemu, oni koji su propustili veliki koncert u Puli, mogli su doživjeti trenutke koji se ne zaboravljaju. Jedan od takvih je bio za izvedbe “majke od svih moćnih tema“, “One of These Days”, koja je odrađena u strahovitom tempu i težini na kojoj bi pozavidjeli mnogi teškometalni bendovi. Kurioziteta radi, s matrice je pušten originalni, Masonov glas, koja je ujedno i njegova jedina vokalna dionica u opusu benda.
S tehničke / reproduktivne strane, nema puno zamjerki, samo dvije. Prva se odnosi na minorno, ali ipak primjetno, “pucanje” zvuka u prvoj polovini filma. Točnije rečeno, zvuk je “pucao” četiri puta, no do kraja filma sve je bilo ok. To što je pukao još jednom na odjavnoj špici, najmanje bitno.
I drugo, znam da je ovo kino, ali isto tako, znam da je ovo koncert, falio je „jedan decibel“. (nadam se da će se na najavljenom filmu o posljednjem koncertu grupe Black Sabbath ovaj potenciometar odvrnut malo žešće!)
David Gilmour – Comfortably Numb Live in Pompeii 2016
„Live at Pompeii“ je jedinstveni dokument koji će sigurno živjeti paralelnim životom sa svojim prethodnikom matične grupe Pink Floyd. Za razliku od prvoga nastalog prije pola stoljeća, tehnološke mogućnosti su toliko napredovale da s ove vremenske distance izgleda pomalo smješno kako su tehničari dolazili do rješenja i na koje su načine zabilježili sam događaj.
Tim više dolazi do izražaja rečenica koju je izrekao Gilmour, “Music is bloodline of life“, jer predstavlja „spiritus movens“ i „raison d’etre“ cijele generacije, koja nažalost polako odlazi.
Dok nas još ima, jaki smo, da jači ne možemo biti, jer tko može pobiti ….
„Ars longa, vita brevis!“
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
