Kurt Danielson je poznat kao nekadašnji bas gitarista sastava TAD koji je djelovao u Seattleu tijekom devedesetih, no također i kao akter i kroničar tadašnje gradske i prigradske grunge scene.
O njegovu djelovanju u sastavima Bundle of Hiss i TAD, te o fenomenu grungea i o sceni Seattlea općenito, razgovarao je za Solin Live suradnik Hrvoje Bubić.
HB: Da krenemo ispočetka, možete li mi reći nešto o TAD, tvoj početak, kako ste se okupili, što je utjecalo na to?
Čuo sam da tvoja domovina izgleda kao Twin Peaks (i moj rodni grad Solin izgledao kao Twin Peaks).
Je li je istina da ste surađivali s Davidom Lynchom na Twin Peaksu?
KD: Ja i Tad smo se upoznali oko 1987., kada je moj prvi bend Bundle of Hiss još uvijek bio skupa.
Radili smo na našem prvom albumu. Tad se upravo preselio u Seattle iz Boisea (Idaho), s cijelim svojim bendom H-Hour.
H-hour i Bundle of His skupa su održali mnogo koncerata. Nakon raspada H-Hour. Tad se nakratko pridružio Bandle of His na svojoj gitari, snimio je par pjesama s nama u studiju, prije nego se i Bundle of His raspao.
Tad i ja smo se zapitali što sada?
Tad je unaprijed napisao i snimio par pjesama, svirajući sve instrumente sam. On i Sub Pop su odlučili objaviti dva singla. Dan Peters, bubnjar Bundle of Hiss, a sada nastupa za Mudhoney, predložio je da ja i Tad stvorimo novi bend i da pjesme Tad otpjeva u živo. Shvatili smo da je to super ideja i tako smo se udružili.
Uzeli smo Steve Wieda bubnjara i Garyja Thorstensena na glavnoj gitari i počeli pisati pjesme. U nepuna dva tjedna Sub Pop nam je rezervirao mjesto u Reciprocal studiju s Jack Endinom da snimimo „Gods Balls“.
Utjecali smo jedna na drugoga, ali utjecaj je došao i od naših prijatelja iz drugih bendova iz Seattlea u to vrijeme, bendova kao Mudhoney, U-men, Greenriver, The Melvins, Malfunkshun, Screaming Trees i Soundgarden.
Od samog početka Tad i ja smo pisali, snimali i stvarali najtežu glazbu ikada. Imali smo viziju i filozofiju stvaranu na „malj“ pristupu.
Na nas su jak utjecaj imali britanski post punk bendovi kao što su Gang of Four, Joy Division, Public Image i Bauhaus, ali u isto vrijeme i američki post punk bendovi kao što su Swans, Sonic Youth, Big Black, Killdozer, Butthole Surfers, a Scratch Acid također vrše snažan utjecaj, kao i nekoliko britanskih bendova iz tog doba, poput voditelja Davida, Godflesh i World Domination Enterprises, da spomenemo samo nekoliko.
Također smo voljeli australske grupe kao što su Cosmic Psychos, The Scientists, The Birthday Party i King Snake Roost.
Svi smo mi bili i američki punk bendovi, osim bendova iz SST i starijih punk bendova kao Flipper.
Hard rock bendovi iz 70-ih također imaju utjecaj na naš zvuk: Black Sabbath, Led Zeppelin, Iggy i Stooges, pa i David Bowie.
Oduvijek sam volio eru britanskih bendova kao Beatles, the Kinks, the Who i Zombies. Svi smo voljeli Hendrixa također. Tad je uvijek volio Be Bop Jazz i Franka Zappu.
Pojedinačno, svi smo ipak bili pod neznatno različitim utjecajima, ali ono što je nas činilo zanimljivim je to kako smo se uklopili. Naša kemija je bila jaka, a to nam je omogućilo da spojimo različite stavove i razmišljanja u jednu zanimljivu priču, da ostvarimo našu viziju.
„God’s Balls“, kao i naši kasniji zapisi, nose viziju stapanja u Pacific Northwest: prizivaju tamnu atmosferu određenu sa specifičnim vremenom i mjestom, kao i djela David Lyncha, uključujući i Twin Peaks, koji me uvijek inspirirao na osobnoj razini.
Lynch je jako vješt u izražavanju duha kroz pripovijesti, dijaloge, glumu i kinematografiju. Mislim da su Tad-ovi snimci napravili sličnu stvar, ali u smislu pjesme i teksta. Volio bih da nas je David Lynch pitao da surađujemo na „Twin Peaksu“. Ne mogu zamisliti redatelja s kime bih radije surađivao, ali nažalost, poziv nije nikada došao.
HB: Moji čitatelji željeli bi znati o Seattle grunge sceni: kako je započeo i razvio se, da li ti misliš da je grunge stvarna glazba pokret/žanr, tko je osnivač grungea (kao što su Black Sabbath za metal ili Stooges za punk), i tvoje mišljenje o Johnny come lately, Alice in Chains, Pearl Jam, Stone Temple Pilots?
KD: Grunge nije bio svjestan glazbeni pokret sam po sebi. Desio se spontano i prirodno. Mi nismo mogli utjecati na njega kao na neki objekt koji se stvarao, jer smo bili dio njega. Bili smo samo glazbenici i bivši studenti koji su željeli izraziti sebe pišući, izvodeći i snimajući vlastite skladbe.
Seattle kao grad u ono vrijeme je bio geografski izoliran od ostatka. Uvijek je bio eksplozivan grad, mjesto gdje su nove ideje i inovacije lako pronalazile svoj korijen i brzo su cvjetale. S druge strane grad je bio geografski izoliran od ostatka zemlje, tako da je glazbenoj sceni bila uvriježena osobnost.
U ranim srednjim 80-im, Seattle je imao dvije muzičke scene: glavni koji je svoje temelje imao u centru grada, koji je u osnovi bio punk, umjetnost punka i garage rocka.
A drugi se temelji na istočnoj strani grada, Bellevue, bogati dio grada, koji je bio orijentiran na glam rock i heavy metal.
Prema tome bendovi poput Stooges i Black Sabbath počeli su u velikoj mjeri utjecati na bendove u samom centru, i na bendove koji su se samo fokusirali. Šireći limite koje je nametnuo punk, počeli su eksperimentirati s težim zvukovima, te se rodio hibrid punka i metala. Soundgarden i Green River bili su prvi primjeri koji su uspjeli u ovom novom obliku, podižuću ovu vrstu glazbe na viši nivo.
Nije postojala niti jedna osoba ili bend koji su širili ovaj pokret, to je bio kolektivni fenomen. Odjednom je svjetsku pozornost privukla scena locirana na pacifičkom sjeverozapadu (Pacific Northwest), i to nakon uspjeha bendova poput Nirvane, Pearl Jama, Alice in Chains i Soundgardena.
Postojala je popularna zabluda da su ovi bendovi oduvijek bili dio svjesnog, organiziranog muzičkog pokreta, ali to je bio privid, ako sagledamo činjenice iz prošlosti.
Glazbeni fenomen kao Grunge dogodio se u mraku, u tajnosti i bez svjesnog dizajna ili namjere.
Glazbena scena Seattla bila je nesebična i čista kada su se ovi bendovi počeli uvježbavati u podrumima i garažama. U tim danima, nevjerojatna stvar je bila pustiti u eter pjesmu i odmah krenuti na turneju. Nitko nikad nije mislio korak naprijed, na svjestan način, jer nitko nije imao pojma da bi to mogao biti hit, i da će to voditi nekamo, a kamoli da će netko voditi brigu da se to zabilježi i zapamti.
HB: Možeš li mi reći nešto o filmu ‘Singles’, što misliš o tome, da li misliš da je čista zarada ili solidan film?
Znam da je Tad imao cameo ulogu u tom filmu i Tadova pjesma „Jinx“ isto, kako to da ta pjesma nije na „Singles soundtracku“, pjesma je vrhunska.
KD: Cameron Crowe, scenarist i redatelj ‘Singlesa‘ se u to vrijeme oženio s Nancy Wilson iz grupe Heart, i imao je cjelokupan pogled na sve što se događalo u Seattleu u ranim 90-ima. Bila je velika stvar biti uključen u stvaranju ovog zvuka, i mi smo znali da nećemo biti uključeni, jer naša muzika je bila preopasna i jako teška, neugodna da bude dio filma.
To je holivudska verzija Seattle grunge scene, s holivudskim glumcima koji žive holivudske živote, živote koji se nikad nisu dogodili. Filmski napisan i aranžiran u cilju da se stvori filmski zaplet.
U to vrijeme nisam mislio da Seattle ima scenu, mislio sam da je film bila velika farsa, velika šala. Bilo je super što su uključili „Jinx“ u sami film. I dalje mislim da Tad-ova cameo uloga najbolji dio cijelog filma.
Nažalost naša muzička slika nije se smatrala dovoljno dobrom da bude uključena kao dio soundtracka, što u biti odražava pristranost onih koji su bili uključeni u proces selekcije.
Na kraju, sam odlučio daje bolje tako, jer po mom mišljenju film je promašaj.
HB: Većina bendova u Seattlu započela je u to vrijeme Sub Pop i Jack Endino. Koliko znam, on je napravio solidan posao na tvom prvom albumu „Gods Balls“, kao Nirvana“ i Soundgardens, „Screaming life“.
„Gods Balls“ je većinom orijentiran na sedamdesete i bendove kao Black Sabbath, dok su ti kasniji albumi drugačiji.
Je li je to zbog toga što si radio s različitim producentima ili si eksperimentirao sa zvukovima?
KD: Na neki način, „Gods Balls“ je naša krajnja misija, on definira zvuk kao potpis benda, postavljajući na primitivan način osnovne parametre. Bio je napisan i snimljen vrlo brzo, i njegov monolitan zvuk reflektira upravo to, kao i to da smo bili novi bend. Jack je znao kako usmjeriti tu snagu, a mi smo bili sretni što imamo priliku raditi s njim.
Kako je vrijeme prolazilo odlučili smo eksperimentirati s različitim stilovima i strukturama pjesama, odabravši producenta kojeg smo smatrali da će najbolje prenijeti ono što smo pokušavali napraviti.
Također je istina da smo uvijek znali što smo bili – težina – također smo nastojali da ne budemo dosadni auditoriju. ali i sami sebi. Cijelo vrijeme su pred sobom bacali izazove, razvijajući se, ali nikad ne napuštajući našu viziju.
HB: Knjiga ‘Experiencing Nirvana: Grunge’ u Europi je upravo izašla od strane Brucea Pavitita, suosnivača Sub Pop-a.
Možeš li mi reći tvoje mišljenje o toj knjizi, putovanju i ono što moje čitaoce zanima: Kurt Cobain?
Čitao sam u njegovoj biografiji da ste bili cimeri tijekom europske turneje davne 89.
Tvoj pogled na Kurta, kakav je bio vaš odnos, kakav je bio kao osoba?
KD: Bruce je napravio dobar posao sa knjigom. Čitajući me je vratila u vrijeme TAD/Nirvana putovanje po Europi 89., što je bilo emocionalno iskustvo za mene. Oduvijek su me pitali o Kurtu i kako je bilo putovati s njim. Mogu spomenuti par sitnica, ali većina sjećanja je privatna. Ako ikad otkrijem više o Kurtu, to ću učiniti u mojoj knjizi koju pišem o mom glazbenom životu. Kurt je bio sramežljiv, talentiran, inteligentan, kreativan, i zabavan.
Bio je katalizator, električni vodič, uporan u smislu kreativnosti pisanja pjesama. Bio je zabavan i jako zanimljiv sugovornik. Većinu vremena je bio tih i povučen, ali jako otvoren svaki put kad smo dijelili hotelsku sobu. Nije magijom postao tekstopisac, i Nirvana nije iznenada postala velika.
Kurt, Krist i Chad su radili težak posao da postignu ovo što jesu. Krist je učinio mnogo za Nirvanu, uložio je cijelog sebe fizički. Kurt je pisao pjesme, ali Krist je dao snagu i izdržljivost. Bilo je jako tužno kada je Chad napustio bend, jer je i on radio jako naporno. Kurt je bio super tip. Prošli su teška vremena. To nije bila lagana turneja, 36 nastupa u 41. danu, koliko se sjećam. Naš bend je prošao puno toga skupa. Iskustvo koje će trajati ostatak mog života.
HB: Tad je imao velike probleme u 90-ima: poster s Bill Clintonovim loncem za pušenje govoreći: Ovo je teško sranje, PEPSI logo na snimci, video za Wood Goblins zabranjen na MTV-u, muškarac dira ženska prsa na naslovnici albuma.
Zašto je to s Bill Clintonom bila velika stvar, mislim živiš u demokratskoj državi, je li je to povreda slobode govora?
Je li je to iskonski duh rock n roll pobunjenika?
To se pojavljuje na DVD-u „Busted Circuits and Ringing Ears“ kao subjekt.
Molim te reci nešto o tome, i o tome kako je DVD izašao.
KD: Bill Clinton poster nije bio veliki problem u stvarnosti. Mi smo mislili da je bio jako dobar poster. Nažalost, netko povezan s našom scenom u to vrijeme odlučio je da je poster loš, uvredljiv i iskoristio je to protiv nas, da nas makne sa scene ili nešto slično, tako da je ta negativna priča krenula.
Pravi razlog je nešto sasvim drugo i jako komplicirano, ali taj razlog nije bio dovoljan da nas maknu, tako da su upotrijebili taj poster kao pravi razlog protiv nas.
DVD je bio projekt koji je Tad organizirao uz pomoć King of Hearts Productions, koji je vodio naš dobar prijatelj Ryan Short, koji je napisao scenarij i režirao ga. Ryan zaslužuje sve pohvale što je uspio sastaviti dokumentarac i što je napravljen vrhunski.
Tijekom godina, Tad je snimio dosta video snimaka benda na našim putovanjima i u studiju. Ryan je uzeo sve te snimke i izvukao ono najbolje iz njih. Napravio je super posao. Imali smo sreću da je Tad skupljao te snimke. Znao je u svojoj glavi da će mu te snimke zatrebati, i napokon je pronašao osobu da njegovu zamisao provede u djelo.
HB: I za kraj, što je novoga u Seattlu?
Soundgarden je imao prvo okupljanje s Tad-om kao frontmenom zamjenjujući Chris Cornella, i sada su na turneji, promovirajući novi album, Mark Lanegan je imao uspješnu solo karijeru, Krist Novoselić je političar, Mudhoney, Pearl Jam i Melvins i dalje nastupaju.
Da li će ikad biti TAD okupljanje?
Da li ima još dobrih bendova u Seattleu, da li nastavljaju “Grunge tradiciju” i što misliš o oživljavanju grunge scene?
KD: Nedjeljivo od Seattlea, izraz tog vremena i mjesta s vrlo malo lukavstva i bez namjere. To uključuje gitare, urlajuće vokale, nabrijane, minorne modele melodija pomiješane s pankerskom energijom.
Muzika živi i dalje, i mnogi ljudi koji su je stvarali također su živi, kao i neki bendovi. Hoće li će TAD slijediti trend i ujediniti se, pitanje je za svakog. Važna stvar je to da svi koji su bili dio TAD-a i dalje su dio glazbene scene u jednom ili drugom obliku. Bilo bi vrlo dobro ujediniti se zbog samih fanova i samih pjesama, ali ja čisto sumnjam da će se to ikad dogoditi.
Tad se upravo vratio s turneje po Europi s Brothers of the Sonic Cloth, uz potporu njihovog najnovijeg izdanja. Fokusiran je na posao s tim bendom kao i na snimanja koja radi u svom Witch Ape studiju. Zauzet je s tim i to super. Ja sam zauzet sa svojim stvarima. Fokusiran sam na mom poslu s Vaporland, koji je u procesu pisanja našeg drugog albuma, kojeg ćemo početi snimati vrlo brzo, u novom studiju Strange Earth u Seattleu. Također sam zauzet pisanjem svoje knjige, u kojoj pišem o mom glazbenom iskustvu na Seattle glazbenoj sceni, memoare koje osim mojih iskustava u glazbi istražuju pitanja kao sjećanja, ovisnost, oporavak, mitova i pripovijesti.
Sve je moguće. Ali ako se TAD okupljanje ikada dogodi, za to će morati biti pravi razlog, kao i onaj trenutak kad smo se osnovali, pravi razlog.
Tko zna?
Ja sam pisac i glazbenik. Ja uvijek pišem i sviram glazbu. Da znam što će se dogoditi, ne bih bio umjetnik, bio bih prorok. Nisam znao ni prije, kada se TAD prvi puta okupio. Osim toga, ne radi se o znanju, već istraživanju.
To je ono što je uzbudljivo.
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!
