Teško je bilo ući u glavu Moondogu i dešifrirati njegov stvaralački poriv, ali, isto tako teško se moglo pretpostaviti da će djelo „avangardnog čudaka“ i Vikinga šeste avenije biti aktualno i u novom stoljeću.
I ne samo to, već da će se izvoditi kao neka vrst klasika.
Doduše, moramo biti objektivni i priznati da ekstremna avangarda (da, i to postoji) od koje je djelom sastavljen opus ovog umjetnika teško može biti prezentirana van posebnog okuženja, a pogotovo ne u prostorima u kojima i ne pripada.
Ništa lošeg u tome, jer iskreno, bilo bi glupo nametati nešto što je u biti neprirodno i time de facto oskvrnaviti tu svetost trenutka uhvaćenog u zvuku, koji nužno ne predstavlja notu.
U tom kontekstu, gostovanje Ansambla SAX-UMAS & Andy Scotta je bilo baš to, prave kompozicije na pravom mjestu i dakako, u pravo vrijeme.
To posljednje, pravo vrijeme je lako dokazati, jer samo pogled na puno (splitsko!) gledalište sve govori i ne ostavlja mjesto pitanjima.
O „pravim kompozicijama“ se isto tako ne bi previše lomila koplja, jer, cijeli je program bio sastavljen od vinjeta, po kojima je uostalom Moondog bio poznat.
Andy je u nekoliko navrata spominjao kratkoću vremena za pripremu nastupa, pa da, djeluje impresivno da su u roku od 48 sati uspjeli tako dobro sinkronizirati sve što se događalo na pozornici.
Impresivno!
Pošto je sam naziv predstave (da, radije upotrebljavam ovaj izraz nego, koncert) nosio naziv „Bird’s Lament“, što je naslov Moondogove kompozicije koja egzistira u dvije verzije, različite samo u trajanju, za očekivati je da se pored naslovne i ostale kompozicije naslone na nju.
Tako je i bilo, te se cio događaj pretvorio u kompaktnu cjelinu, izuzetnu predstavu, niveliranog intenziteta i žanrovske posvećenosti.
Bilo da se radilo o Moondogovim kompozicijama, bilo da se radilo kompozicijama o Moondogu ili pak autorskim kompozicijama (Andy Scott, „White Water“), sve su se uklopile u ukupnu sliku programa, te i ne čudi pljesak s kojim su umjetnici ispraćeni s pozornice i vraćeni na bis.
Dakako, jedna od numera je bila i „Paris“, koja je ponovo izvedena na bis, iako, ako se mene pita, a ne pita 🙂 … , ljepše bi legla originalna verzija „Bird’s Lament“.
No, i ovako je bilo lipo, možda malo previše nestvarno da u sred Splita čujemo ovako nešto, ali katkad se treba naviknuti i na dobro.
Jedina loša točka večeri, bilo šala ili ne, ako tako mogu reći, s osobne strane, mala sjena na događaj je bio dio konferanse (žao mi je, zaboravio sam ime), za koje je izjavio predstavljajući Scotta, koji je iz Engleske, pokušat ću citirati, „da u pravilu izbjegavaju engleske saksofoniste, jer nemaju visoko mišljenje o njima“.
Bilo mi žao to čuti, jer imena kao što su Dick Heckstall-Smith, David Jackson, Richard Parry,…., do današnjih dana i te kako odzvanjaju muzičkim prostorima, bilo fuzijske provenijencije, bilo progresivne, pa i jazz okruženja.
Gostovanje Andy Scotta i Ansambla SAX-UMAS, je još jedan mali kotačić na kulturološkoj karti Splita, grada koji se tek nedavno počeo buditi iz višegodišnjeg sna, ali za razliku od Trnoružice, s dva poljupca, jedan iz kluba Porat i drugi iz Hrvatskog doma Split.
Svatko na svom polju, sa svojim adutima, pokušavaju prodrmati učmalu publiku da se mrdne iz udobnosti uleknutih fotelja i praznih buljenja u televiziju.
Oboje uspijevaju, do sada, a nadam se i u budućnost.
Držin fige!
P.S. – mala poruka Andyju, po onome, „što se babi tilo ….“, rani opus King Crimsona vapi za ovakvom prezentacijom…
foto album:
* sve fotografije: Music LP-Underground
