Louis Thomas Hardin je ime koje ne odzvanja u nikakvom miljeu, u nikakvom mediju, ali čim se spomene Moondog, e onda se stvari poprilično razjasne.
U umjetničkim krugovima, a pogotovo u onim avangardnim, ime Moondog i dan-danas odzvanja nesmiljenom žestinom.
Pa tko je bio taj čovjek, slijep od svoje šesnaeste godine, koji je i pored stana na Manhattnu de facto živio na ulici u toj mjeri da su ga smatrali beskućnikom?
Tko je bio taj čovjek koji je neko vrijeme nosio vikinšku ikonografiju po ulicama New Yorka i dobio nadimak “Viking of Sixth Avenue”?
Tko je bio taj čovjek koji je ostavio impozantan opus, legislativu?
Tko je bio taj čovjek koji je među prvima, ako ne i prvi, dobio sudski spor vezan za autorska prava, a radilo se o 1954. godini, kad mnogi umjetnici nisu ni znali da ona postoje?
Tko je bio taj čovjek koji je izmislio nekoliko instrumenata na kojima je svirao i na kojima je komponirao?
Tko je bio taj čovjek čije su kompozicije preuzimali najveći i obrađivali ih njemu u čast?
Moondog – “I’m this, I’m that”
Odgovor je sve samo ne jednostavan…
Louis Thomas Hardin, poznatiji kao Moondog, odrastao je kao i sva djeca u okruženju, sve do trenutka kada je pronašao štap za koji nije znao da je dinamit, a koji mu je eksplodirao u ruci. Tom je prilikom, pored ozljeda koje su ipak zacijelile tijekom vremena, nažalost izgubio vid te je ostatak života proveo slijep. No, to ga nije spriječilo, ili dapače, dalo mu je snage da u životu napravi ono što je veoma rijetko tko i s vidom napravio, postao je (underground) legenda.
U fokus javnosti došao je po prvi put kada se preselio u New York i tu se počeo družiti najprije s klasičnim umjetnicima (Leonard Bernstein i Arturo Toscanini), da bi potom svoje interese proširio i na jazz te se sprijateljio s današnjim jazz legendama (Charlie Parker, Benny Goodman, … ). No, ni tu nije stao, ni avangardni umjetnici mu nisu bili strani.
Moondog – “Bird’s Lament”
Iz tog embrionalnog razdoblja boravka u New Yorku potječe i njegov nadimak po kojem će postati poznat, Moondog. Sam si je nadjenuo nadimak, jer je u New Yorku živio pokraj nekog psa “koji je zavijao na mjesec kao niti jedan kojeg je do tada čuo”.
Prava “muzička” karijera Moondoga počinje njegovim boravkom na Šestoj aveniji u New Yorku, gdje na ulici izvodi svoja djela. Kako su bila djelomice naslonjena na nordijsku (vikinšku) mitologiju, bio je odjeven u vikinško odijelo s neizostavnom kapom s rogovima, čime je zaradio novi nadimak “The Viking of 6th Avenue”.
U tom je razdoblju eksperimentirao s mnogim glazbenim formama, koje su, uz već adaptirani jazz i klasiku, bile nadopunjene ambijentalnom komponentom. Kako je pak odrastao uz ritmove Indijanaca, oni su se provlačili cijelim njegovim opusom, dakako, katkad doslovno, katkad stilizirano, a katkad jedva u naznakama.
Paralelno s time, usavršava minimalistički pristup kompoziciji, te ga Philip Glass, Steve Reich i Terry Riley navode kao uzora, a njegova kompozicija “Snaketime Rhythm” nastala 1949. često se navodi kao temelj modernog minimalizma.
Moondog – “Snaketime Rhythm”
U svom iznimno bogatom umjetničkom životu imao je još interesa, i to ne usputnih, već na granici opsesije. Jedan od njih su bili kanoni i raundi – skladao je na stotine u složenim, preklapajućim strukturama.
I tada dolazi 1954. godina, kada Moondog (na nagovor prijatelja) podiže tužbu protiv jednog disk džokeja koji je u imenu svoje emisije na radiju uzeo njegovo ime Moondog. Nakon poprilično medijski praćene parnice, Moondog pobjeđuje, i to se uzima kao prva pobjednička parnica koju je vlasnik autorskih prava izborio na sudu.
Bio je to samo uvod u najplodniji dio njegove karijere, ako to tako možemo nazvati, jer je, pored komponiranja i izdavanja glazbenih djela odnosno albuma, istovremeno radio i na instrumentima koje je svirao na tim albumima. Dizajnirao je i izradio udaraljke koje je nazvao “Oo” (trostrani bubanj), “Trimba” (trokutasti bubanj) i “Yukh” (trokutasti instrument nalik maracasu).
Za divno čudo, Trimba se i danas proizvodi i svira.
Trimba Solo
Kako je opsesja nordijskom mitologijom lagano ustupala mjesto njemačkoj mitologiji, seli se u Berlin i uz manje prekide i izlete u Njemačkoj ostaje do kraja života.
Pa i njegov život u Njemačkoj bio je ispunjen neobičnostima, kao što je bio cijeli njegov život. Naime, u Njemačkoj upoznaje mladu Ilonu Sommer, koja mu nesebično pomaže u osnivanju male firme pod kojom će moći nesmetano raditi, pomaže mu katalogizirati djela, i na kraju, kako je prijateljstvo raslo, Moondog postaje stanar u njenoj kući i živi kao dio obitelji Sommer.
Smrt ga zatiče u 81. godini, srce nije izdržalo.
Pokopan je na lokalnom groblju, a nadgrobni spomenik je kalup otiska lica već pokojnog umjetnika.
Završna riječ o ovom umjetniku, kao i on sam, zahtijeva niti malo jednostavnu strukturu i veličinu.
Jer Moondog je bio:
- Proto-minimalist, ili jednostavno, minimalist s razlogom, i što je najbitnije, bio je minimalist prije nego što je minimalizam uopće usvojen kao glazbena forma (ne brkati s dadaizmom!)
- Pionir među žanrovima, bez ustezanja i ikakve brige za onim “što će ljudi reći”, spajao je klasičnu, jazz, svjetsku i uličnu glazbu desetljećima prije nego što je world music postala žanr.
- Bio je oličenje autsajdera, kreator u punom smislu te riječi, djelovao je potpuno izvan mainstream glazbene industrije, imajući ispred sebe samo viziju i nekompromitirajući integritet.
- Bio je živuća legenda New Yorka, njegova je priča postala dio kulturne baštine New Yorka.
I sve to u jednom jedinom životu!
