Evala svima ispred radio prijemnika, počinje emisija Music LP-Underground.
Postoje albumi koji nemaju tu sreću da legnu u uho na prva slušanja. U tim slučajevima kondicija i „hint“ imaju presudnu ulogu.
No, to i nije najgora varijanta, jer na njihovu nesreću, postoje albumi koji ne da ne legnu na prva slušanja, već stvore neku odbojnu sliku koja sprečava da mu se približite i o njemu realno razmišljate.
Ne, nema puno takvih primjera, za razliku od onih prvih. I time je nagrada daleko veća od trenutka kad (ako) ga prihvatite kao punopravno djelo, djelo sa svojim pravom na postojanje.
I da, klasičan uvod za album „There Is No Year“, koji pripada ovoj zadnjoj kategoriji, dakako, promatrajući ga kroz prizmu prethodnika, a njih je bilo dva („Algiers“ i „The Underside of Power“).
Ne izlažući se nepotrebno i bez upornosti slušatelja, album je hermetički zatvoren u svojim gabaritima i ne dopušta nikakve poredbe s prethodnicima. Pa i to nije ono najgore, kod sljedbenika grupe, koji su imali neka i nekakva očekivanja, nije ispunio niti fragment.
Pa čemu onda njegovo postojanje, kad je prihvaćanje njegovog sadržaja ravno muzičkom, pa i psihičkom mazohizmu?
Odgovor je jednostavan, i nalazi se u esenci negacije njegovog bivstvovanja. Da je album manje vrijedan ili pak da je komad smeća, ne bi se vukao po memoriji i gramofonu toliko vremena i uporno se puzeći useljavao u korteks, korak po korak, da bi u njemu ostao, dugo, dugo vremena. Toliko dugo da se u jednom trenutku uhvatite kako u glavi vrtite cijele dijelove pjesama, toliko dugo da nesvjesno prihvaćate ne samo kompozicije, već i njihov raspored na albumu i znate ga napamet, njegov sadržaj i naposljetku, kao grand finale, njegovu bit kao samostojnog djela koji ispred sebe ponosno ima redni boj tri, kad o broju ostvarenja benda govorimo.
Algiers su krenuli u alternativne/underground visine sa svojim prvim, istoimenim albumom. Porobili su pozornice i sljedbenike svojim zaraznim koktelom noisea, gospela, popa, soula, rocka, jazza, industriala, ambijenta, … . Donijeli su dašak toliko željene svježine na sceni, a na pozornice skoro već zaboravljenu energiju post punka. (vjerujem da je ovaj izraz deplasiran u današnje vrijeme, jer od eksplozije punka je prošlo pola stoljeća, stoga se termin post punk ne može održati kao nasljednik punk pokreta do današnjih dana)
Drugim albumom „The Underside of Power“, Algiers su se odmakli od gospel segmenta (na moju žalost!), ali su na njemu artikulirali izričaj i dali mu neophodnu dozu zrelosti, kojim su pokazali, a i dokazali da prvi album nije bio slučajan.
I kad se očekivao nastavak, kretanje po nekakvoj uzlaznoj krivulji, drugim riječima, razvijanje postignutog na prijašnjim izdanjima, treći album „There Is No Year“ radi zaokret.
I to zakret koji na prvi pogled liči na pokušaj približavanja main streamu. Nažalost u mnogim je slučajevima baš tako i protumačen, dok je u drugim slučajevima album jednostavno opisan u stilu „promašio metu“.
I onda počinje dugotrajni proces sazrijevanja i tvrdoglavog odbijanja da jednom za svagda padne u zaborav. S vremena na vrijeme dolazi na gramofon i kako vrijeme prolazi, intervali pauza su sve kraći, dok napokon ne sjedne, odnosno, svaka nota/zvuk se nađe u prostoru na mjestu gdje treba biti.
I onda dolazimo do glavnog, da, „There Is No Year“ je odličan album, iako je trebalo dugo vremena da se do ove jednostavne rečenice dođe. Put je bio mukotrpan i trnovit, prepun zamki koje su prijetile odustajanjem, ali na kraju balade, isplatilo se.
Nastao na predlošku poeme „Misophonia“, alfe i omege grupe, Franklin James Fishera , uvodi nas u apokaliptičnu atmosferu distopijskog društva budućnosti (da li budućnosti?!).
Samo ime albuma je došlo od jedne druge priče. Autor i dobar Fisherov prijatelj, Blake Butler je 2011. godine izdao knjigu „There Is No Year“, u kojoj slikovito opisuje pošast paranormalnih okolnosti u kojoj se našla jedna obitelj.
I kad se na jednu stranu stavi poema „Misophonia“ i na drugu stanu priča „There Is No Year“, onda sve postaje jasno. I naslov, i sadržaj, pa i sama muzika kao bitna komponenta koja čini ovo djelo.
Kompozicije su sve udaljene od „klasičnog“ Algiers izričaja s prva dva albuma, ali ono osnovno, esencijalni pečat, su zadržale.
Sam album bi se mogao svesti pod konceptualnom kapom (kako gordo to danas zvuči). Doduše niti koje vežu kompozicije su tanke, pogotovo one muzičke, ali lirika, pa i sama atmosfera ukazuje na postojanje koncepta. Uz to, Algiers, Franklin James Fisher, Ryan Mahan, Lee Tesche i Matt Tong, pate od nepodnošljive lakoće izlaganja, s dionicama koje baš i nemaju trenutnu logiku u redoslijedu. No, u sklopu kompozicije, ta nelogičnost upada u svojevrsnu negaciju negacije (pozitivna diskrimacija logike! – op.a.) i time se idealno uklapaju u granice omeđene kompozicijom.
Algiers su i na prijašnjim albumima bili u istom ili sličnom modu, tako da to i nije neko iznenađenje, koliko je to disperziranost stilova (žanrova) u koje oblače te kompozicije.
Lirika koju je isporučivao Fisher je na prva dva albuma bila izrazito politički obojena. U segmentima čak i ekstremno politički, a o socijalnoj komponenti da i ne govorimo. Na ovom album je krenuo u svojevrsnu depolitizaciju lirike. Da li je to smjer kojim će se kretati u budućnosti ili je svoje političko/socijalne stavove podredio konceptu albuma, ostaje da se vidi?
Ono po čemu se ovaj album ipak izdvaja od prethodnika su aranžmani. Provučeni su kroz prizmu toliko utjecaja, da je nemoguće jednoznačno opisati pojedini fragment, a ne upasti u zamku nabrajalice. Ili pak koktel sazdan od eksperimenta, noisea, gospela, soula, popa, rocka, pa i jazza, jednostavno nazvati Algiers izričaj.
O produkciji na ovom i ovakvim albumima je nepristojno pričat.
Albumu se prethodile dvije non-album singlice, „Can the Sub_Bass Speak?“ i „Void“, verzija adaptirana za emitiranje na Adult Swim Singles Club kanalu.
Po izlasku album očekivano „bere“ mješovite kritike, i to iz gore navedenog razloga, jer u biti, rijetko si tko može priuštiti period „kišanja“ koji se katkad, kao u ovom slučaju mjeri godinama. (album je izdan 2020. godine).
No, zato je krajnji rezultat očit i zadovoljstvu nema kraja.
Još jednom je stara priča o ružnom pačetu i njegovoj metamorfozi u prekrasnog labuda dobila svoj pandan u stvarnosti!
Eto!
Bila je to recenzija albuma „There Is No Year“,, alternativne underground grupe Algiers. Sve tvrdnje i zaključke, te vjerodostojnost rečenog će te moći sami posvjedočiti, jer slijedi album, u cijelosti.
Vežite se, polijećemo …
I to bi bilo to!
Dragi slušatelji, bila je to emisija posvećena albumu „There Is No Year“,, alternativne underground grupe Algiers. Ovime najavljujem nastavak sljedeći tjedan u obliku posljednjeg albuma grupe „Shook“
Cijelu emisiju, kao i sam sinopsis možete naći na portalu Music LP-Underground.
Ugodan ostatak dana želi vam autor i urednik, Jerko Jakšić.
Ciao Bao!
Stranica koju ste otvorili je sinopsis MLP-U radio emisije.
Recenziju albuma možete naći ovdje!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
