Vjerujem da je ovo posljednji portal koji nije ništa napisao o Aleksandri Prijović, Arenama, turbo folku, i svime što ide uz (trenutno) neoborivi rekord.
Ma koliko se javnost zgražala, naricala nad hudom (kulturnom) sudbinom, Aleksandra je odnijela primat, potukla je sve do nogu i time dokazala ono notorno, djeca ne idu stopama roditelja. Ma koliko se busali u kulturna prsa, neki mladi ljudi imaju drugačiju percepciju doživljaja muzike. Ne jedna suza je prolivena nad činjenicom da muzika ne zauzima u životima mladih ono mjesto koje je nekada zauzimala, hektolitri tinte su potrošeni u dokazivanju tko je u pravu, a tko u krivu.
Kad se komentiraju turbo, trap folk orijentacije mladih, stotine prstiju je ostalo ukočeno od tipkanja u pokušaju sažimanja situacije i naricanja nad budućnošću muzičke umjetnosti … itd itd itd ….
Turbo folk je tu među nama od davnina, komotno možemo reći, od kulturološkog kamenog doba. Jedina je razlika u tome što se danas preselio u sredinu s periferije, na kojoj je obitavao od sredine prošlog stoljeća do nedavno.
Ovaj portal se bavi muzikom, doduše s akcentom na kreativnu prošlog stoljeća, ali ne odbija apriori ni druge muzičke „eone“, ukoliko o njima ima tko pisati i dakako, ukoliko se uklapaju u uređivačku politiku portala.
Stoga jedan malo drugačiji, do sada ne izneseni pogled na turbo invaziju/dominaciju.
Turbo folk, trap ili kako se već njegovi derivati zovu, jest forma, ma koliko šutjeli o tome. Uzgojena da bi nahranila „nepismeni“ auditorij i da bi zatitrala žicu koja okida „kidanje vena“. Drugim riječima, forma koja u sebi sadrži samo jedno, „nepismenom“ uhu ugodnu, jednostavnu muziku i napaćenom srcu banalnu, ljekovitu liriku.
I tu sve počinje i završava!
Da li vam ovo zvuči poznato?
Možda ne želimo priznati, ali ovo nas potonje seli na jedan drugi kontinent, koji u zadnjih stotinjak milijuna godina obitava na sjevernoj polutku, na suprotnu stranu zemaljske kugle. Ili točnije, nosi nas na deltu jedne rijeke koja je svojim izdašnim vodotokom bila raj za uzgajanje pamuka.
Da li ovo zvuči poznato, ako ono prije nije?
Ako ne, ‘ajmo dalje..
Spomenuta rijeka se zove Mississippi, koja jest postojbina bluesa, poteklog od iskonskog napjeva u čežnji za izgubljenim domom, neuzvraćenom ljubavlju, nepodnošljivim ropstvom, i ukratko, u par akorda, i jednostavnim riječima, svima razumljivim, najprije narod, a potom i pojedinci, skladaju pjesme koje se šire među beračima pamuka kao požar u stepi.
No, blues je sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća ostao u getu (urbanih) „berača pamuka“ i jeftine radne snage, stekavši reputaciju prezrene forme za nepismene.
Kako se establišment do tada odnosio prema bluesu svjedoči podatak da je blues umjetnicima bilo zabranjeno nastupati po barovima u centru (bilo kojeg) kvarta/grada, a da o „white only“ klubovima i ne govorim.
U šezdesetima je blues ipak nekako zakoračio na scenu, poglavito zbog nekoliko malih diskografskih kuća koje su nanjušile tržište, kako se standard obojenog stanovništva dizao. I u tim trenucima, kad su crni blues glazbenici imali albume, počinje magija.
Ne bivajući svjesna, Amerika izvozi blues, pomorci nose dragocjene vinile u Englesku i tu počinje embrio British Booma. Ostalo je dobro znana povijest.
Dakle, pokušajmo preslikati situaciju, jer ruku na srce, puno je zajedničkog, i da, poprilično različitog, no, ogolimo li esencu, dobijemo …
Prezrena forma koja nudi „niskokvalitetnu“ zabavu, se širi i generira ogromnu masu sljedbenika, iz koje se pak izdvajaju pojedinci koji tu istu prezrenu formu, mijese, transformiraju, poliraju, okreću, kidaju, sempliranju, .. , i kao rezultat donose novo, originalno … .
Da li to neka budućnost, teško išta prognozirati, ali da je poželjna opcija, to sigurno jest. Možda prazni snovi, ali „metimo pretpostavka“, neki novi klinci uzimaju instrumente u ruke i u garažama „prangijaju“, uzimajući kao polazišnu točku baš taj prezreni turbo folk ili neki od njegovih derivata i izlaze vani s nečim novim …
Hm, … , nada zadnja umire …!
