Postoje osobe u našem životu koje u njega uđu tiho, nenametljivo, tu borave neprimećeno i iz njega isto tako izađu. Ne bivajući ni svjesni, jednostavno u jednom trenutku opazite da ih više nema i zapitate se, pa gdje su pobogu?
Bio bi kliše reći da je Vjeran baš bio jedna od takvih, ali teško je naći neki drugi opis u kojem bi bio sažet cijeli taj period “poznavanja”, bivstvovanja i naposlijetku odlaska.
O Vjeranu ne mogu pisati ono što ne znam, stoga je i ovaj tekst izrazito subjektivan i osobna posveta čovjeku kojeg sam poznavao, a nikada upoznao.
Iako je bio na svim frontovima, od radija, on-line aktivnosti, izdavanja knjiga, muzike, … , u biti svega što je imalo dodir s kulturom, u nekoliko me navrata kontaktirao u vezi tekstova.
Nekoliko ih je i objavio na ovom portalu, ali kad god bih ga pitao da nam se pridruži, nikada nije pristajao; očito je želio ostati i u tom segmentu neovisan.
Poznavajući ga koliko je bilo moguće iz kratkih susreta, teško je bilo spoznati breme koje je nosio na plećima, jer nikada to nije pokazivao. A ono je bilo teško, preteško, tako da je sam čin odlaska očito bio čin olakšanja.
Split je čudna sredina, uvijek bio i bit će. Svoje je velikane u većini slučajeva uzdizao na razinu ridikula, ili ih je pak u jednom danu kovao u zvijezde, a u ostatku dana pokapao do najdublje jame; ili im, ipak, dozvoljavao da u njemu žive neprimećeno i tiho, kao da se stidi onoga što bi moglo doći s nekom pažnjom koju bi mu poklonio.
I Vjeran je bio te kategorije, čovjek koji će ostati u memoriji prijatelja, kroničara, ali Splitu nepoznat u svojoj biti, radu i onome po čemu mu možda ne bi trebala pripasti neka ulica, ni spomenik, ali bar permanentna uspomena da je u tom gradu živio.
Teško da će se to ostvariti, jer Split je odavno već postao split…
R.I.P.!