Početkom šezdesetih, Scott Engel Noel, koji će nepuno desetljeće kasnije postati poznat kao Scott Walker, još je predvodio vokalni sastav The Walker Brothers; svojevrsnu preteču onoga što će kroz dvadesetak godina eskalirati u formi tzv. boy bendova.
Nekoliko hitova od kojih jedan čak i antologijski (“The Sun ain’t gonna shine anymore”), gomila vrištećih curica i naslovnice novina – sve je to manje više poznati scenario u duhu vremena; ludih šezdesetih.
No, spomenuti Scott Engel Noel shvaća kako njegovi afiniteti streme ka širim područjima. Za početak, tijekom 1965. će sastav relocirati u London, što je suprotan potez u odnosu na tada ustaljenu praksu preseljavanja novostasalih zvijezda sa starog kontinenta u USA.
The Walker Brothers će djelovati do početka 1968., a u vrijeme njihova dogovornog razilaska, Scott će već snimiti svoj prvi samostalni uradak (“Scott”, 1967.). Svjestan popularnosti stečene na mjestu frontmena sada već upokojenih Brothersa, on će odbaciti svoje izvorno prezime Noel, te se ubuduće potpisivati kao Scott Walker. Srećom, ostavljanje barem jedne i to nominalne spone sa prošlošću se u njegovu slučaju nije pokazalo urokom. Ime Walker će vrlo brzo postati brand.
The Walker Brothers – “The Sun ain’t gonna shine anymore”
Mistična aura koja danas okružuje lik i djelo Scotta Walkera, nastajala je postupno. Oslobađanje od okova kakve nameću lake pop note i revijalna glazba započelo je još na “Images”, posljednjem albumu kojeg je budući guru snimio s matičnim bendom, no tek mu je apsolutna samostalnost ubrizgala dozu nužnog poleta.
Scott gradi svoj osebujan stil na naslijeđu tada aktualne francuske kantautorske škole (Gilbert Becaud, Jacques Brel, Serge Gainsbourg, Georges Brassens i drugi). Za razliku od navedenih, naš junak nije bio vičan prebiranju po gitarskim žicama, tako da svoje skladbe izvodi samo vokalno, a glazbenu pratnju koju osobno aranžira prepušta drugima. Na prvi pogled djeluje ograničavajuće, no upravo je bogata orkestracija dala taj legendarni štih pjesmama s njegovih ranih albuma. Kad malo bolje promislite, sve to ima smisla – Scott je očito želio biti što bliži imageu svojeg zasigurno najvećeg uzora, Jacquesa Brela.
Kroz svega tri godine (1967. – 1969.), Scott će snimiti svoja četiri remek djela, četiri kultna albuma koji su ostavili traga na čitavoj jednoj generaciji pjevača kantautora koja će uskoro pronaći svoje mjesto pod Suncem (David Bowie, Nick Cave, Tom Waits…). Ono što Walkerove autorske pjesme (ali i obrade tuđih kompozicija) čini tako čarobnim jest njegov mistični bariton na zvučnoj pozadini koja varira od punog zvuka orkestra preko tek pojedinačnih no savršeno aranžiranih instrumenata, pa do postave klasičnog rock’n’roll sastava.
Rezultat je uvijek bingo – pjesme koje želite preslušavati stotine puta znajući da ćete uvijek naići na neki prethodno neuočen detalj koji, opet, cijeloj skladbi daje pečat posebnosti, a vi se zatim grizete jer ga niste prethodno detektirali, i rezultat je opetovano slušanje iste do iznemoglosti. Nebitno je li Scott Walker svjesno te male bisere utkao u tijelo svoje glazbe ili je to rezultat slučajne međuigre glasa, glazbenog instrumenta i aranžmana; draž je u posebnosti trenutka kad slušatelj shvaća kako je suočen sa nečim vrhunskim!
Scott Walker – “Rhymes of Goodbye”
I onda najednom – nagli i neočekivani pad u običnost. Sedamdesete nisu bile njegovo vrijeme. Nakon možda i najboljeg albuma minimalističkog naziva “Scott 4”, čuda se prestaju događati. Odzvonjava ponoć, konji se transformiraju u miševe, kočija u običnu tikvu sa zapuštenog polja negdje u vukojebinama Scottovog rodnog Ohia, a glazba… pa, više je nema, ostaje njena blijeda kopija.
Upravo tako, albumi koji slijede tek su blijeda kopija nenadmašne četvorke iz šezdesetih. Ukoliko je “Till the Band comes in”(1970.) još i mogao proći, nadolazeći niz (uglavnom obrada i tek poneke autorske skladbe) nije vrijedan spomena. Također, reunion The Walker Brothersa u drugoj polovici sedamdesestih bio je samo bijedan komercijalni trik zbog punjenja džepova iliti bankovnih računa. Nadu će donekle vratiti “Climate of Hunter” iz 1984., no samo prividno – Scott Walker i dalje boravi u predjelima kreativnih zatišja.
I sve bi završilo još jednom pokopanom karijerom uz sjećanja na sjajne trenutke kasnih šezdesetih, ali kako se kaže; jednom genij, uvijek genij!
Neočekivano, pomalo šokantno, ali iznad svega trijumfalno, Scott se sredinom devedesetih vraća sa uratkom koji je neupitno apsolutno remek djelo – mračnim i veličanstvenim albumom “Tilt” (1996.). No, zašto je nakon više od četvrt stoljeća prosječnosti Scott Walker ponovo preuzeo primat nad vlastitim učenicima koji su u međuvremenu briljirali i postavili nove kanone?
Odgovor je tako jednostavan: riječ je o čovjeku koji se zna prilagođavati i koji se očito ne srami preuzeti neke novopostavljene standarde i primjeniti ih na svoj uhodani modus operandi. Glazbeni background “Tilta” na trenutke može podsjetiti na raskoš Scottove kanonske ‘četvorke’, no tik uz bogatstvo zvuka živi i mračni antagonist zvan minimalizam, u ovoj situaciji savršeno dobrodošao.
Scott Walker – “Farmer In The City”
Kombinirajući svoje dvije vrline; genijalnost i poniznost, Walker će se na pojedinim skladbama prihvatiti glazbenih pravaca koji su u vrijeme njegove planetarne slave još bili u povojima – elektronike, progresivnog zvuka, pa čak i industrijala! “Farmer in the City”, “Patriot”, “Manhattan”, “Bouncer see Bouncer” (i da ne nabrajam!), sve su to vrhunski glazbeni komadi koje krasi još jedna pozitivna osobina – zajedno se savršeno uklapaju u vanvremenski mozaik kršten imenom “Tilt”.
Element vremena sada postaje relativan, kao što i jest. Prolaze godine, zamalo pa puno desetljeće, ali Scottu više nitko ne zamjera poduže rupe između ostvarenja. Štoviše, “Tilt” je mogao biti dostojan kraj jedne zamalo propale no ipak spašene i u nebo uzdignute karijere; no vrli gospodin Walker tu ne staje.
Naučivši lekciju, godine 2005. objavljuje još jedno iznimno ostvarenje, na prvi pogled slično prethodniku no uz temeljitije sagledavanje ipak odmaklo od njega – ploču također kratkog ali jezgrovitog naziva; “Drift” (2006.). Štovatelji ‘novog’ Walkera su opet na svome, a dojmovi se očito još nisu slegli – album ne možemo kuditi, ali ni pretjerano hvaliti kad se uzme u obzir tako kratak vremenski odmak; svega pet godina. Možda zvuči karikirano, ali u slučaju Scotta Walkera, ponavljam, vremenski je element krajnje relativan.
Posljednjih je godina života Scott intezivirao svoju aktivnost, snimivši dva već poslovično minimalistička ostvarenja (“Bisch-Bosch” iz 2012., te “Soused” iz 2014., realiziran uz suradnju sa sastavom Sun o))) ), a te je godine pred smrt obajvio još jedan album filmske glazbe, “The Childhood of a Leader”.
Šezdesetih je u tri godine snimio četiri remek djela. Matematički precizno, zar ne?
Izbacivao je jedan album svakih devet mjeseci, poput novorođenčadi uhodano i redovito koja klize iz rodnice neke skrušene i bogobojazne kršćanske seljanke. Novi model očito nije utemeljen na razdoblju od oplođivanja jajne stanice pa do prvih krikova novorođenog homo sapiensa. Štoviše, na koncu je taj ciklus najčešće iznosio 11 godina, a prisjetimo se – upravo toliko traje period između dva maksimuma sunčeve aktivnosti!
Od djeteta (Boychild) do Sunca, pa dalje do vječnosti!
R.I.P.!
Autor: Vjeran Stojanac
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
