Sinoć smo guštali na petoj obljetnici izlaska albuma „Vrhunsko dno“, grupe M.O.R.T..
Već dugo pratim tu skupinu Sinjana koji svojom energijom, iskrenošću i kvalitetom glazbe mogu stati uz bok nikad prežaljenoj Azri.
Njihov prvi album je žestoka kombinacija rocka i punka koji uz brze ritmove i glasne gitarske rifove ježi kožu. Iako je muzika ono što privuče na prvu, tekstovi u koje polako ulaziš, su ono posebno što ovu grupu izdvaja od mora sličnih.
Beskompromisni, socijalno angažirani, antiratni i ponekad minimalistički tekstovi, ali uvijek s jasnom porukom. „Nećemo u smeće“, „Mali Isus“, „Mel Gibson“ i drugi progovaraju o bezizlaznosti i tragičnosti situacije za mlade u Hrvatskoj.
Moćni i iskreni vokal Johna i odličan bubanj kao i bas gitara uz već spomenutu Zvrkovu gitaru daju zvučnu kulisu ranog AC/DC-a, Prljavog Kazališta sedamdesetih i naravno Azre.
Te pjesme postaju himne jednog dijela mladih koji su svoj krik za bolje sutra glasno otpjevali uz M.O.R.T..
Njihovi kasniji albumi su evolucija koja uz još kompleksnije teme i raznovrsniju glazbu govore da ovaj bend ima toga još puno za reći.
Tri sata žestoke svirke sa odličnom predgrupom Kidney Stones bila je prava, lijepa večer.
Sinoć u Vojarni, kao i uvijek na sličnim koncertima, more pozitivne energije i pražnjenja one loše. Puno vikanja, skakanja, padanja bez ijednog incidenta.
Ta luda mladež dugih kosa, izbušene i prošarane kože je naša zadnja brana primitivizmu i mraku u koje nas gura politička mainstream banda.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
