OK, M.O.R.T. est mort …. dobro .. i što dalje ..?
Nije baš ugodno odjeknula vijest da M.O.R.T. prestaje s radom. U biti, vijest bi trebala “po defaultu” biti kao i svaka druga, informacija koja nešto kaže i obavještava.
Problem ove vijesti jest u tome da ovo nije “vijest”, već gromada informacije koja kaže da se na našoj sceni otvorila rupetina u koju će vjerojatno mnogi upasti, ali će rijetki uspjeti ne okrznuti se i ne potonuti.
M.O.R.T. je svojim izričajem, energijom i opusom godinama držao neprikosnoveno mjesto na našoj sceni i, nažalost, malo tko ili gotovo nitko mu nije pokušao parirati. Najtragičnije je ipak to što nitko nije ni pokušao ući u njegov trag i krenuti njegovim stopama, barem ne koliko je to vidljivo na sceni.
Slijedom toga, M.O.R.T. je bio sam, samcat – pale sam na svijetu punk bluesa (kako su tepali), brišući prašinu ustajalosti, ali i ne probijajući se u gomili, jer ona nije ni postojala.
Bili su sami!
Mogu samo citirati Plantov prigušeni krik u izjavi: “Tako je usamljeno biti sam na vrhu!”
Boljeg primjera od M.O.R.T.-a u nas nema!
Teško se pak složiti s tom konstatacijom, jer onda priznajemo siromaštvo scene, nedostatak entuzijazma mladih da bar pokušaju napraviti nešto slično ili pak, slijediti M.O.R.T. bar u nekim segmentima.
Vremena su cajki i Tonsona, teško je očekivati nešto takvo, ali ipak, mora postojati negdje, neka garaža, neki klinci koji nisu doktrinirani trenutnim trendovima konzumacije smeća koje se prodaje pod pojmom muzika. Jednostavno mora biti negdje embrio koji će se početi razvijati i koji će jednog dana, nadam se skoro, isplivati na površinu i reći: M.O.R.T. nije za ništa živo, nije za ništa punio dvorane, nije za ništa svaki njihov koncert bio happening, tarapana, lavina zvuka i znoja, nije bilo za ništa sve civilizacijsko što je utjelovio u svom postojanju.
Pa ako i sagledamo i sam M.O.R.T., njegove početke, razvoj i status koji su mukotrpno stjecali, vidjet ćemo da u biti ništa se nije značajnije promijenilo. Jer bljesnuli su u tami kreativnog, u tami banalnih podjela i retardiranih plesnih točaka koje su postale same sebi svrha s nekom glazbenom podlogom, i krenuli su, sami, bez igdje ikoga i s još jednim ogromnim hendikepom. Krenuli su ne iz Zagreba, gdje su uvjeti koliko-toliko prihvatljivi, pa čak ni iz Splita, koji jest potonuo u crnilo medijskog profaniranja, ali ipak postoji neka scena, već su krenuli iz Sinja, grada za koji se, gledajući na kartu, nikada ne bi moglo reći da je rasadnik talenata kakvi su bili svi članovi benda, a još manje da će taj grad izroditi de facto školu koja će preplaviti glazbenu scenu Hrvatske.
I pored takvog hendikepa, M.O.R.T. je uspio, i to samo zahvaljujući onom vječnom postulatu u rocku, neodustajanju “no matter what!”.
Cijena je vjerojatno bila prevelika, ali opstali su onako kako je malo tko uspio u nas.
I odlaze, doslovno na nekom vrhuncu, možda ne diskografskom, iako je i to upitno, ali sigurno koncertnom, jer u posljednje vrijeme nije bilo slobodnog mjesta na njihovim koncertima, nije bilo mjesta ikakvoj sumnji da će koncert biti vrhunski, na kojem će ispucati tone energije, utkane u ritmove, vokalne dionice, rastrzane gitare, nije bilo sumnje da će koncert, ma gdje ga održali, biti vrhunski i nezaboravan.
E pa taj epitet ili posvetu ili što god hoćete, ne može imati svatko, u stvari, jako rijetki, pogotovo u nas, pogotovo danas.
I stoga, za zabilježiti: M.O.R.T. (non) est mort!
