Nije tajna da je mistika jedna od bitnih komponenti u modernoj muzici. Govorimo dakle o kreativnom spektru u kojem se u mnogim slučajevima nalaze bendovi i albumi koji ne podilaze publici, pogotovo ne na jeftine načine, ali istovremeno, obavijeni velom mistike privlače je kao svjetlo noćne leptire. Za razliku od noćnih leptira, kojima je to i ultimativno druženje, na sreću, po paljenju svjetla svi ostaju živi, ali, s jednim velikim ali, bogatijim za jednu lijepu uspomenu.
Pa i tada, postoje koncerti koji nekako započinju svoj život ne prvim notama ili nekim velikim trenutkom kojeg su donijeli, nego kad zavjesa padne i svjetla se upale. U percepciji sudionika događaja postaje sve veći i veći, možda ne gabaritima koliko mjerom i početkom rađanja uvjerenja da je nešto veliko upravo odigrano pred očima (i ušima).
Zaborav ovdje ne stanuje, jer i nakon prospavane noći, kad se cijela impresija sažme na “kocku utisaka i senzacija“, koncert i dalje živi svojim plodnim i nekako logičnim životom, baš onako kako je i nastao u tih sat i pol trajanja.
Pretočeno, nevjerojatna lakoća izlaganja pretočena u zvučnu senzaciju – to bi mogao ujedno i biti podnaslov ovog zapisa, jer…
U Hrvatskom domu Split je gostovao Toni Starešinić sa svojim Eksterminatorom 81. Dakako, ostatak grupe su Andrej Jakuš na trubi i Janko Novoselić na bubnjevima.
Ovako napisano: tri imena, tri instrumenta, i to je to.
Pa i ne baš, jer ovdje i te kako važi ona “read between the lines”.
A to između redaka doslovno znači de facto sve što se događalo na pozornici. Od Tonija koji je svojim klavijaturama nositelj izričaja, daje mu boju, mijenja mu konotaciju, s njima vodi kompozicije, puni i najmanje rupe u njemu, obogaćuje ga ukusnim zvučnim izletima van konteksta “normalnog” zvuka i nastupa, i očito je da je idejni tvorac projekta zvanog Eksterminator 81.
No, Toni je samo jednakiji među jednakima, utjelovljenim u duu na trubi i bubnjevima. Dok je Andrej sa svojom trubom decentan, pa i u trenucima kad ima glavnu ulogu i poentira, njegova truba nikad nije agresivna niti prijeti preuzimanjem, ali nikad ne postaje sekundarna ni inferiorna. Ono što je bitno za naglasiti jesu njegove dionice provučene kroz sekvencer ili kako li se već zove gadget, i time disperzira zvuk instrumenta daleko van granica u kojima originalno obitava. U rijetkim trenucima pojavila se jedna asocijacija, na danas nažalost nepostojeću grupu Fogsellers, koja je također eksperimentirala s trubom, ali i sa sličnom zvučnom slikom, dakako uronjenom u sasvim različitu esencijalnu sredinu.
I onda Janko sa svojim bubnjevima. Jest da je neprikosnoven na ritmičkom planu gdje cijelom dužinom trajanja koncerta neumorno drži sve konce u rukama, jest da je njegovo sviranje (da, sviranje!) bubnjeva dalo osnovni ritmički kolorit svakoj od kompozicija, jer nijednoj ne pristupa na sličan, a kamoli na isti način, jest da je kao dio trija bio dio svega. No, završnica je ta koja je autora ovih redaka doslovno “izula iz postola”.
I na originalnoj snimci postoji bubnjarski solo, ali ono što je on pružio u svojoj točki na posljednjoj numeri, medley iz Chui opusa, jest nešto što se ne viđa i ne događa baš tako često. Malo je bubnjara koji s takvim senzibilitetom i osjećajem za lijepo mogu artikulirati udaranje po kožama i pritom zvučati monstruozno dobro.
Eksterminator 81 je projekt, možda još jedan u nizu čiji je ideji začetnik Toni, i koncert je dokaz tome, ali istovremeno, da se vratimo na uvod: nakon prospavane noći, koncert koji ostaje u sjećanju ne kao fragmenti koji se pamte, ne kao građevina sastavljena od kompozicija i sola u njima, pa ni kao izlet van granica konvencionalnog, ovaj je koncert ostao u memoriji kao jedan kompaktan događaj koji je od početka do kraja protekao kao neka vrsta plovidbe na malim valovima.
Bez velikog pretumbavanja, ali s i te kako vidljivim talasanjima.
Drugim riječima, time poentiramo na atmosferu mistike iz uvoda ovog osvrta, koju je kreirao svojim tokom i sadržajem, atmosferu u kojoj caruje neka vrsta fuzije ukrašena sadašnjim trenutkom i apstrakcijom, nadograđenu vizijama sve trojice umjetnika koji su imali tu sreću da se nađu u pravom trenutku na pravom mjestu i tu, na pozornici, podastru sve ono zbog čega uopće i postoje kao trio.
A publika, publika je prihvatila i nesebično uzimala sve što je s pozornice stizalo, i u tom segmentu je koncert bio velik.
Nažalost, ono što nije bilo veliko jest manjak iste, jer za akviziciju koja je bila na pozornici i statusa same dvorane, pomalo je bilo razočaravajuće baciti pogled na prazna mjesta u gledalištu, mjesta koja su ne po nekoj, već svakoj providnosti morala biti popunjena.
To ide na dušu gradu pod Merjanom!
foto album:
* sve fotografije: MLP-U
