Da sam ja ozbiljan reporter za ovaj tekst bi se naoružao gomilom informacija s neta da vam ovdi dostojno predstavim referat o bendu Erotic Biljan & His Heretics s dojmom o njihovom sinoćnjem koncertu.
Pokušao sam, ali mi ne ide, to nisam ja.
Kao klincu mi je rokenrol bio doručak, ručak i večera, i dok sam preslušavao jednu te istu kazetu po stotinu puta moja Kamacrown linija bi trake doslovce pojela za doručak. Ja bih ih olovkom spašavao i selotejpom krpao žrtvujući par sekundi rifa ili koju riječ teksta koju ionako ne razumin, ali naravno znam sve napamet.
Prošla su ta vremena.
Sada ima toliko muzike da nemam ni volje, ni vremena, ni želje zakačit se samo na jedan bend, pa da sve znam o njemu, jer time propuštam još na desetke ostalih koji samo čekaju iza kantuna.
Kada me je Cane prije par godina nakon pive na Dorćolu pitao šta slušam u zadnje vrime, od srama nisam mogao reći istinu, a to je sve šta mi padne pod ruku ili uho. Spomenuo sam Jack Whitea i Jon Spencera, na šta je on zakolutao očima, pa sam se morao prisjetiti posljednjih bendova koje sam s dječačkom strašću proučavao, a to su bili rani Fleetwood Mac, te Rory Gallagher i Dr.Feelgood, u mojim 30-ima.
Ne mogu se sititi di sam i kada prvi put čuo za Erotic Biljana & His Heretic, niti zašto mi u zapećku uma stoji poveznica s Brankom Đurićem Đurom, ali te igre mozga samo daju sjajnu patinu na moju ruzinavu memoriju. Znam da je garažni rock i to je za mene dovoljno.
Nakon što je svijet glazbe 50-ih bespovratno poremećen dolaskom Elvisa, Chuck Berryja i Jerry Lee Lewisa, a prije dolaska ere Beatlesa i Stonesa, te hipi ere, u tom malom vakuumu u garaži se rodio ovaj zvuk. Potpomognut distorzijom Link Wray i ekipa su svirali tako sirov, čist, jednostavan, brz, ali i prljav rokenrol. To je za mene esencija roka. Postoji lijevo, postoji desno, višlje i dublje, ali svakom rokeru treba centriranje kao hladan tuš, kao reset, u vidu ovakvih svirki ovakvih bendova.
Prošli petak u Route 66 je bilo zagrijevanje za večeras, uz prave Amere Marcel Riesco & Ray Allen Band koji su De Loreanom koji vuče prikolicu doprašili iz 1960-e. Još jednom sam zaključio tada da je Rockabilly najveselija ili bar najplesnija glazba na svitu. Nakon Dixie swinga naravno, iz New Orleansa u koji se želim vratiti.
Vozeći se prema Vintageu pripremali smo se s Fuzztonesima, starim američkim garažnim rokerima, prisjećajući se njihove Halloween svirke u Berlinu 2014. Na ulazu nema gužve, a loš znak za posjećenost koncerta je što je šankerica prije primijetila mene, nego ja nju.
Važnosti prisustva ovdi je ipak dala i Martina Validžić, a činilo mi se da je tu bio i Hus, ili neko njemu sličan.
Vidjeti prigodno sređene ‘Pin Up’ curke s crvenom haljinicom mi je izvuklo osmijeh na lice, na pravom sam mistu. Srida i nije neki dan za koncert, ali obično je to jedini dan kada se neke svjetske face može uhvatiti da dođu u Zagreb u svom zgusnutom periodu.
Erotic Biljan & His Heretics su doduše iz Zagreba, pa to ne vridi za njih.
Ali opravdava zašto su izgledali kao da su upravo došli s posla, u crno bijelom dress kodu, jer nekom su danas isključili struju, dok su drugima odobrili povrat poreza. Jere pjevač izgleda kao hipnotizer ili psihoterapeut, što na neki način i jeste. Jedino bubnjar izgleda da je nezaposlen, s košuljom na palmama.
Pitam se šta bi mene natjeralo da nosim košulju zakopčanu do grla u hlačama. Pir samo do prvog predjela, sprovod samo do prve lopate zemlje iznad vlastitog lijesa.
Ali već na početni rif zatvaram oči, oslobađam kosu od gumice i počinjem nekontrolirano micati kukove u različitim smjerovima dok cipelama klizim po mokrom podu od prolivene mi pive.
Da!
Garažno surferski rokenrol ala Sonics drži počasno treće misto u glazbi koja bi me digla iz mrtvih kao onoga lika iz filma “Moj vikend s Barneyem”. Samo je jedan bend koji obuhvaća sva 3 ta žanra i zovu se Kranks, koji još čeka svoju premijeru u Vintageu.
Kod ovih novijih mladih bendova koje sam imao prigodu recenzirati na istom mistu prošlu sridu jedno čujem na albumu, a drugo uživo, ovdi takvih iznenađenja nema, what you see, what you hear is what you get. Tu su praktično zbog četvrtog studijskog albuma nazvanog Practical Sinners. Koliko su od svojih početaka mijenjali, napredovali i evoluirali Ac/Dc, toliko su i oni, znači gotovo ništa. Što samo potvrđuje da ono što valja ne triba minjati.
Nadam da će s njim poharati ljestvice i festivale širom Europe i svijeta, underground i above ground. Ali kako je krenulo na istoku, svi ćemo uskoro biti underground, u podrumima, skloništima i grobovima.
Na tren sam pomislio da bih bend možda bio siroviji s jednom gitarom, a onda čujem ovo i odmah se razuvjerim:
Ne znam ima li ovdi ikakvog smisla moje tradicionalnije od Uskrsa žuganje na hrvatske bendove koji pjevaju na engleskom. Kako bi garažni rock zvučao na slavenskom jeziku probali su jednom u pjesmi “Lupam, Urlam” i odmah se okanili ćorava posla. Jedni su Partibrejkerski i tu je kraj priče o tome.
Tekstovi su ovdi ionako kao peti instrument, da pozovu na ples, a ne na kontemplaciju ili revoluciju.
Ljudi su cupkali, minglali, veselili se i plesali, ali večeras niko kao ja. I onaj koji je zviždao s omotom od čokoladnog bombona kao da je vrištao je bio ja. Nakon sat vremena urnebesno brze svirke molio sam bend da odsvira nešto dosadno, da mogu otići na wc i po pivu, ali želja se nije ispunila.
15-ak minuta nakon toga Jura se sam otpratio s bine i bend je odsvirao svoje finale. Ura i kvarat je premalo za koncert, ali na onome na kojem divljam i plešem je taman idealan vremenski okvir prije nego dođe onaj momenat kada se zapitam jesam li ovu pismu već ranije čuo večeras. Vikali su ljudi da hoće još i napokon sam dočekao onaj trenutak kada se bend ne vraća patetično na bis. Ne jer ne žele ili nemaju šta odsvirat, već zato što su već odsvirali pravi kraj, a ne onaj fejk, lažni kraj kako svi rokeri rade.
Ali ipak, molim svirajte opet, ubrzo. Budite orkestar na ovom tonućem Titanicu. Svirajte kako znate dok ću ja plesati smijući se ovima šta se tuku upasti u čamac za spašavanje svojih jadnih života.
Na izlasku iz Vintagea čujem “Come Back Lord”, lika čiji mi je koncert na ovom istom mistu doslovce promijenio život 2024 godine, Reverend Beat Man.
Budem se i ja vratil ovde, fakat.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
