Ljeto je doba godine u kojem se sve nekako pojača. Boje su intenzivnije, dani dulji, raspoloženje opuštenije, a glazba glasnija. Pjesme se čuju kroz otvorene prozore automobila, s plaža, ljetnih terasa, a refreni koji nam se uvuku pod kožu putuju s nama od prve jutarnje kave do kasne večeri.
Hit bi trebao biti dovoljno ljepljiv kako bi nam se uvukao pod kožu, ali i dovoljno slojevit da mu se možemo vraćati i kad dani debelo debelo skrate.
Zato se ljetni soundtrack ne može kreirati samo prema poziciji na top-listama. Među ovogodišnjim domaćim pop-rock i zabavnim pjesmama može se pronaći nekoliko izraženih uspješnica. Imena neću spominjati kako ne bih nekoga preskočio. Ako malo pogledamo u glazbeni retrovizor, nekada su pjesme do šire publike stizale mnogo sporije. Čuli bismo ih dovoljno puta da nam uđu u uho, a onda bi vrijeme pokazalo ima li u njima još nečega osim fatalne početne privlačnosti.
Danas se taj put dramatično skratio. Pjesma može postati hit praktički prije nego što je uopće čujemo u cijelosti. Dovoljno je nekoliko sekundi refrena, dobar video, algoritam koji je pogura i publiku spremnu „zagucati ješku“ što joj se nudi.
No, velik dio onoga što zauzima prostor među popularnim izdanjima vrlo brzo iščezne iz naše glazbene memorije, poput slatkastog parfema kratkog roka trajanja.
S druge strane, postoje songovi koji ne ostave trenutni trag, ali postupno otkrivaju slojeve i pokazuju da njihova vrijednost nije vezana uz trenutnu popularnost.
Derek & The Dominos – “Layla”
Povijest domaće i svjetske popularne glazbe puna je egzaktnih primjera uspješnica s odgodom, ili kako ih Englezi nazivaju „sleeper hit“, pjesme koje su u početku prošle nezapaženo, a naknadno steknle veliku popularnost. „Gdje Dunav ljubi nebo“, Josipe Lisac, „Moj galebe“ i „Cesarica“, Olivera Dragojevića, te „Ostala si uvijek ista“, Miše Kovača, samo su neki od domaćih primjera.
Iggy pop – “The Passenger”
Sličnu je sudbinu imala i „Layla“, grupe Derek and the Dominos. Nakon objave nije odmah ostvarila status koji danas uz nju vezujemo, a BBC ju je u početku odbijao emitirati, među ostalim i zato što ju je smatrao previše depresivnom. Radioheadov „Creep“ također nije od prvoga dana bio veliki hit: radijski urednici nisu ga osobito prihvatili, a pjesma je godinu poslije ponovno objavljena i tek tada ozbiljnije krenula prema široj publici. Jedan od najboljih primjera je „The Passenger“, Iggyja Popa. Objavljena 1977. na albumu ‘Lust for Life’, ali u svom prvom životu uopće nije bila hit. Kao B-strana singla „Success“ nije ušla na top-liste. Više od dva desetljeća poslije vratila se u javnost i postala jedna od najpoznatijih rock standarda.
Oliver Dragojević – “Galeb i ja”
Duboko vjerujem da bi sličnu sudbinu mogla doživjeti „Kad zapuše jugo“, pjesma promovirana u lipnju uz potpis Nikše Sviličića, a u izvedbi Lucije Marcelić (Pink Noise) i Nene Belana, koji je ujedno potpisao aranžman i produkciju.
Sviličić je Belanov dugogodišnji suradnik i autor koji očito zna „podvaliti“ pravu stvar. Prvotno je zamišljena kao solo projekt Lucije Marcelić (na žalost još uvijek nedovoljno medijski eksponirana, a koja je i otprije sa svojim matičnim bendom Pink Noise znala ponuditi vrlo zanimljive pjesme), no priča se promijenila tako što je Belan umjesto pratećeg zauzeo mjesto drugog vokala, što se pokazalo odličnom promjenom.
Glasovi Marcelić i Belana fino i prirodno se nadopunjuju, bez potrebe za pokazivanjem „velikog gosta“ pa su se dva različita vokalna karaktera pretvorila u jednu snažnu emocionalnu cjelinu. Mene je ta pjesma emotivno prodrmala na način na koji me svojedobno dotaknula „Love Hurts“, u izvedbi Gram Parsons i Emmylou Harris.
Lucija Mercelić & Neno Belan – “Kad zapuše jugo”
Aranžmanski su to dvije potpuno različite pjesme. U „Love Hurts“ emocija je ogoljena, gotovo kao razgovor dvoje ljudi koji znaju da je nešto završilo, za razliku od „Kad zapuše jugo“, koja raste gotovo dramaturški uz akustičnu gitaru i glas, da bi se postupno otvarala svojim bogatim instrumentarijem i mediteranskim ugođajem. Ipak, u vokalnoj kemiji, njihovoj ranjivosti i ljepoti same pjesme postoji nešto vrlo blisko. Obje izvedbe imaju onu finu glazuru u kojoj emocija ne vrišti pretencioznošću, nego se otkriva polako, ostavljajući sve više prostora za vlastiti doživljaj. Naročito to vrijedi za Marcelić i Belana, upravo zbog bogatog i slojevitog aranžmana prepunog sitnih detalja.
“Možda triba san ti reć/ vrime je prošlo već/ ili bolje mučat/ pa neka tišina kaže svoje/nekad tila bi te nazvat/ lipo ti šaptat/ moj nebeski plan.“
Čini se da „nebeski plan“ nije samo lijepi stih u pjesmi, nego i svojevrsna metafora za ono što vrijeme prepozna kao vrijedno. Što joj se više vraćamo, sve dublje zaranjamo u ocean finih minijatura i razloga zbog kojih je želimo ponovno čuti, daleko od buke naglašene hitoidnosti.
A ono čemu se vraćamo ima najveću šansu nadživjeti vrijeme u kojem je nastalo i postati evergreenom.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
