I tako, prošle su sve godišnje nagrade, a New Gondoliers, kao ni bilo koji drugi splitski bend, nisu dospjeli u nominacije niti na Rock & Off nagrade.
Ne želim umanjiti značaj onih koji jesu, ali ‘Art Cartel’ je definitivno zaslužio biti u tih pet najboljih albuma godine. I zvukom i poetikom i kvalitetom pjesama.
Iako je žiri nagrada poprilično ekstenzivan, vrlo je malo splitskih kritičara u njemu (isti broj ima i Zadar), a naravno da dominira Zagreb s okolicom uz nešto riječkih.
Još mi je tužnije kad vidim što je sve dospjelo među nominacije, ali tome valjda ipak nema pomoći.
Gondolijeri i dalje ostaju skriveno blago splitske i hrvatske nezavisne scene.
Nekidan su New Gondoliers održali još jedan zanimljiv koncert, koliko je meni poznato i najdulji ikad. Svirka je potrajala puna dva sata bez prekida i to u bazičnom triju, povremeno pojačanom drugom gitarom i već standardnom trubom.
U Zeppelinu nisam još nikad bio premda se ondje već neko vrijeme održavaju koncerti i prostor je zanimljivo koncipiran iako je riječ o jednom dugom i uskom hodniku koji je vrlo lijepo uređen i ozvučen.
U kafiću se okupio vrlo velik broj ljudi, među njima i prilično onih koje još nisam viđao na koncertima Gondolijera, ali i već etabliranih fanova.
Krenulo je iznenađujuće, s obradama ‘First We Take Manhattan’, Cohena u koju su smiješali i Grandmaster Flasha i Blondie.
Žestoko, rockerski i funky. Bazični trio Alen, Veljko i Rudi zvučao je čvršće i glasnije nego ikad.
Uslijedile su odmah dvije s Art Cartela, ‘Pop Came to Our Street’ i ‘The City Is Not My Friend’, obje i pjevne i žestoke i s funky basom koji je nosio zvuk.
Uslijedila je nova stvar ‘Twirling Around’, još jedna funky plesna stvar. Bendu se pridružio i mlađahni trubač Šimun Šušmelj koji je vrlo brzo pohvatao konce i bojao zvuk svojom pratnjom i solažama na ‘Zinedin Cezanneu’ i ‘Lovers Par Excellence’.
Uslijedila je još jedna nova; ‘God Save the Dean’ s refrenom o Ethical Harakiriju, jako dobra pjesma koja će biti jedna od nositeljica novog albuma.
Publika se u prvim redovima rasplesala, a posebno žestoko zvučala je sljedeća ‘Late’, kao i ‘Fancy and Rough’.
Na drugoj gitari bendu se pridružio i stalni suradnik benda Frane Duilo koji je dodao i solaže i još rokerskijeg zvuka, tako da je bend zvučao više kao mediteranski rock nego mediterana pomiješana s amerikanom.
To su donekle ispravili s nadahnutom verzijom country rock ‘Lowland Wind’ i potom amerikanom ‘Road To Imotski’, otvorivši blok pjesama s prvog albuma.
Uslijedile su i čvrste verzije ‘Parachutera’ i ‘VW Limousine’, a zatim je uslijedio niz hitova s ‘Broken Record’, ‘Who’s A Ridin’, ‘Way She Moves’ i ‘Art Cartel’.
Zvuk je cijelo vrijeme bio odličan, publika vrlo raspoložena, a i bend je to osjećao i davao sve od sebe.
Regularni dio završili su vrlo inspiriranom verzijom sea shanty pjesme ‘Wailing Song’ koja zatvara album ‘Art Cartel’ s Franom na solo gitari i napadom buke prije konačnog smiraja.
Za kraj su na bis otprašili još dvije stare stvari, naslovnu s prvog albuma ‘Escape Town’ i ‘Hotels, Motels’ još jednu staru uspješnicu.
Sve skupa trajalo je dva sata, ali imao sam osjećaj da je prošlo puno manje vremena. I raspoloženi Alen (ovoga puta nije imao previše mjesta za svoj karakteristični ples), rasvirani Rudi i čvrsti Veljko s mlađahnim, ali vrlo potentnim trubačem Šimunom Šušmeljom i nezaobilaznim multiinstrumentalistom i glazbenim genijalcem Franom, opet su dokazali da su jedan od najboljih i najzanimljivijih rock bendova domaće scene i prava je šteta što još nisu prepoznati od strane zagrebačke kritike (osim Ravno Do Dna portala i Ivana Laića).
Slušajući komentare nazočnih svi su bili oduševljeni isporučenom energijom i novim, jednostavnijim verzijama pjesama s oba albuma.
A meni preostaje samo nada da nećemo predugo čekati do sljedeće prilike.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
