Drugi dan Thrill Blues Festa se ukazao u obliku sparnog dana, kad se u hladovini „diše na škrge!“. Zvizdan je nemilosrdno pržio sve što mu je dolazilo pod zrakama i nije bilo druge nego potražiti utočiste u koliko toliko rashlađenom prostoru.
No, „show must go on“, pa je tako pri kraju jutra u kinu za javnost otvorena projekcija blues dokumentarca „Od Lonjskog Polja do Memphisa“, autora Mira Dimića, direktora Poprock škole iz Siska, o u Europi jedinstvenom Blues Kampu kojeg Poprock škola već pet godina organizira u netaknutom parku prirode Lonjsko polje.
Glavni događaj dana, a i festivala je polako dolazio. Pozornica je nekim čudom izrasla u rekordnom roku, zvučnici spojeni na konzole, …, ukratko, svi tehnički uvjeti su bili tu.
Tonska proba nije dugo trajala i … , veliki koncert je mogao početi.
DBluz
S nekih uru kašnjenja na pozornicu su izašli DBluz, lokalne snage koje već tradicionalno nastupaju na ovom festivalu. Nije trebalo puno i cijeli se park odlijepio od Cetine i prešaltao na neku od verzija s Mississippija. Nezahvalna uloga benda je bila podcrtana nemarom s mix puta, u kojem i jest i nije netko sjedio, ali da je prebirao po botunima, to nisam vidio.
Posljedica, za ludu se grupa trudila, do malobrojnih posjetitelja pred pozornicom u tom trenutku je dolazila mutna i loše miksana zvučna slika.
Pojave
DBluz je pošteno odradio svoj dio i na pozornici ga je zamijenio power trio Pojave. Večer prije na Welcome Jamu su otprašili u velikom stilu mali set, te se njihov nastup s nestrpljenjem očekivao. I opravdali su svakom isporučenom notom. Moram ipak priznati, uzeti stihove kompozicija Led Zeppelina i pokušati ih otpjevati, … , teško, Plant je jedan jedini, ali ostalo, …. . Ono ostalo se može sublimirati kao moćno, do zla boga vjerno, ali ne i srcedrapateljski kopirano. Da, skoro je svaka nota kopirana, nema sumnje u to, ali način na koji ih isporučuju smješta ih u sam vrh cover bendova danas, bar one koje sam imalo čast čuti u živo.
Kao i kod DBluza tako je i kod Pojava mix pult „usrao motku“, što je prvenstveno došlo do izražaja za izvedbe „Dazed and Confused“, o kojoj se u ovom kontekstu mora govoriti. Kompozicija je stara koliko svi akteri na pozornici zajedno, ali i danas aktualna i svježa. Izvedba je samo u jednom djelu sola na gitari izašla iz standardne verzije, no, ono glavno je stiglo na samom kraju, break na bubnjevima koji je i večer prije zvučao majstorski, nešto bolje nego na pozornici te večeri. Ni Jason Bonham na „Celebration Day“ nije uspio tako odsvirati Bonzov prijelaz, ili točnije rečeno, nije ni pokušao, već ga je jednostavno preskočio.
Debeli prst gore za Promjene!
Mix pult je bio najslabija karika, jer verzija „Dazed and Confused“ u izvedbi Led Zeppelina ima par trenutaka koji ovise isključivo o toncu i njegovoj spretnosti i znanju. Ne znam za ovo prvo, ali za drugo sam siguran da ili nisu imali pojma što raditi ili ih nije bilo brige.
Šteta, šteta, mogao je to biti vrhunac prvog djela koncerta. Ma bio je i ovako, ali sa sjenom za koju bend nema ni trunke krivice.
4Hombres
4Hombres su imali još nezahvalniju ulogu od DBluza, jer nastupili su na samom početku festivala i nakon Pojava, koji nisu ostavili veliki prazan prostor iza sebe.
Zvuk je polako počeo stanovati u prostoru, ali grupa je startala poprilično anemično. Iskupila se tijekom seta, da bi tek na kraju pokazali svoj potencijal. Trebalo bi ih pogledati još jednom za neki sud, dotle, ako vam se nađu pri ruci, nemojte oklijevati.
Mi
Kako opisati ljude koji su zajedno više od pola stoljeća. Kako opisati muziku koju izvode i koja je starija od njih samih. Teško s današnje perspektive, a pogotovo afiniteta i trendova koji danas vladaju. Govorim o grupi Mi koja se ponovo okupila za nastup u Trilju (i ne samo za ovaj nastup!). Ako je bilo neke skepse za njihov nastup, poglavito radi arhaičnosti materijala kojeg izvode (Stax, plesni soul, … ), čim su krenuli bilo je jasno da su još daleko od umirovljenja.
U pola sata svog nastupa su toliko dobro pokrili veliki dio svog opusa, da je njihov odlazak s pozornice bio popraćen s dozom nevjerice i pitanja, a da nije „dikod matrica u điru?“. Dakako nije bila, ali to samo ukazuje na vitalnost ne samo pjesama koje su izveli nego i benda koji djeluje kompaktno, uigrano i za ne vjerovati, entuzijastično. Osobno, malo mi je bilo krivo što nisu izveli ni jednu kompoziciju grupe Chicago, a koje su se nalazile na njihovom repertoaru kad su bili klinci.
S organizacione strane, njihovo prisustvo ovakvom festivalu, pun pogodak!
The Screaming Wheels
Hrvatske perjanice Memphisa, The Screaming Wheels su svojim neobičnim pristupom root bluesu privukli pažnju auditorija, a plesnom ritmikom ga i zagibali. Nažalost, produkcijski je set bio loše odrađen, jer je Denisova distorzirana akustična gitara povremeno zvučala veoma iritantno. Šteta, jer materijal kojeg su izvodili je kao stvoren za ovakve prilike, da razdrma masu i auditorij ne samo da pokrene, već i pripremi na ono što će tek doći.
The Memphis Expedition
The Memphis Expedition je bio naziv malog seta u kojem je izveden novi singl “Keep The Blues Alive”, koju su ovogodišnji hrvatski putnici na International Blues Challenge u Memphisu snimili u slavnom Ardent studiju. Na pozornici su pri kraju izvedbe došla djeca, te je cijela predstava poprimila pomalo svečarski ton. Iako su djeca bila zbunjena vidjevši pred sobom masu ljudi, sve je prošlo po planu i u nadi da će se Blues Održati na Životu!
Ozon
Ozon je istrčao na pozornicu, kao i svaki lokalni bend, bio popraćen pljeskom, koji nije jenjavao tijekom nastupa. Instrumentalno izuzetno moćni, bend svoju verziju bluesa pomiješanog s rockijom majstorski provlači kroz kratke instrumentalne pasaže, a u jednom slučaju i kroz cijelu kompoziciju. Kao ljubitelju instrumentala, nema dileme koji im je bio peak nastupa.
Kad su na kraju seta dobili pojačanje u obliku ženskog vokala, pokazali su i onu drugu stranu, što ih stavlja na visoko mjesto ljestvice rangiranja bendova bez obzira na lokaciju i porijeklo.
Lorenco Piccone & Ismaila Mbaye
Lorenco Piccone & Ismaila Mbaye su otvorili drugi dio festivalske večeri u kojoj su dominirali strani glazbenici. Interesantna su mješavina senegalskog izvora blues ritmike i talijanske percepcije prekoatlantskog root izvora.
Nema puno primjera spoja ovih utjecaja, te je tim više muzika koju izvodi ovaj duo zazvučala veoma interesantno na početku. A onda se razvila u lijepu komunikaciju s publikom, koja je veoma brzo dovedena na nivo oduševljenog skandiranja, do te mjere da im nije dala da otiđu s pozornice bez bisa. Pa i on nije bio dovoljan da zadovolji (pomalo neočekivanu) znatiželju publike, no, satnica je bila nemilosrdna.
Preporuka, pogledati ih ako stignete, bilo gdje, jer „pašu“ u svaki ambijent!
Harrison Kennedy
Harrison Kennedy, Mr. Blues and banjo. U te dvije riječi se može sažeti cijeli set ovog bluesera i pjesnika ljudske pamučne duše. Na pozornici je bio sam, sa svojim banjom i glasom. Vjerujem da ne treba trošiti riječi na njegov nastup, jer oni koji vole blues, pogotovo ako ga razumiju u njegovoj esenci, u njegovom nastupu su vidjeli stoljeća patnje, ali i ponosa, u svirci prigušenu ritmiku kroz prebiranje žica banja, ukratko, školski primjer bluesa kakav je nekada bio.
Iako je poprilično umrtvio publiku, takva je muzika, Harrison Kennedy je ispraćen s lijepim i zasluženim pljeskom, te organizator sebi može zabilježiti još jednu recku u području OK!
James Perri & Thrill All Stars Band
Izlaskom na pozornicu James Perrija & Thrill All Stars Banda (Yogi, Hrepa, Leo, …. , ) atmosfera u gledalištu je vidno poskočila, a s prvim taktovima uslijedio je krešendo koji nije prestajao do kraja seta. Za seta mi je palo na pamet, da ne bih želio biti bubanj po kojem „lupa“ Leo, jer ih je bespoštedno, ako ne i krvnički tretirao 🙂 , ali ništa manje od Hrepe na basu i pogotovo dvaju gitarista, od kojih moram (opet!) izdvojiti Yogija, koji je ponovo, po tko za koji put pokazao i dokazao da posjeduje auru velikog. Slaganjem nota i njihovom ritmikom priča priču koja prodire u sve pore duše.
Izvodeći blues standarde ekipa na bini je rasturila pozornicu do te mjere da je u zraku ostalo visjeti pitanje, kako će Manu Lanvin uspjeti zajašiti na tom raspoloženju i krenuti prema publici u još većem obimu, što se s pravom očekuje od headlinera.
Denis Bižaca je svojim verzijom kviza privukao pažnju publike.
Izdvojivši par njih na pozornici, bilo je očito da se svi dobro zabavljaju, stoga je njegov angažman bio i te kako svrsishodan. Kao i most između dvaju setova, omogućavajući bezbolnu promjenu instrumenta na pozornici, ali i unijevši dozu „zafrkancije“ u atmosferu festivala.
Manu Lanvin & Devil Blues
Manu Lanvin & Devil Blues su uraganski otvorili set sa standardom „Spoonful“, i dakako, pobrali pljesak, koji je prema kraju prerastao u ovacije. Nevjerojatna energija kojom isporučuje standarde, uz decentni „touch“ osobnosti, ipak ih je pretvorila u nešto sasvim drugo, ili bolje rečeno, sama je izvedba zaštitni znak grupe. Iako nije bilo solo eskapada u stilu „vidi što znam“, Manu & Co su pokazali da suvereno vladaju instrumentima, ali i još nešto, komunikaciju s publikom koja je prvenstveno oslonjena na Manua kao nositelja predstave. Ta komunikacija je pak toliko izražena da se nameće kao determinacija opisa samog stila kojeg njeguju, koji bi se mogao sažeti kao „blues za mase“. Ništa lošeg u tome, pogotovo s aspekta izvedbe recimo klasika „Summertime“ u kojem grupa skoro do neprepoznatljivosti, ali ipak s neokrnjenom esencom originala (ili još bolje rečeno, verzije Big Brother and Holding Company), isporučuje svoju verziju do danas nebrojeno puta obrađene kompozicije.
Set Manua i đavoljeg bluesa je potrajao do kasno u noć ili bolje rečeno, do ranih jutarnjih sati, ali i pored toga, publika im nije dala da otiđu bez bisa.
I kad su oni iskopčali svoje instrumente, pozornica je utihnula, festival je bio gotov!
3rd Thrill Blues Festival je završen. Kao i svaki festival imao je svojih dobri, ali i loših trenutaka. Oni loši se nažalost odnose na zvuk, te ipak ostaje pomalo nejasno, zašto je trebalo toliko da se dovede na nivo koji pristaje ovom i ovakvom festivalu. (u kvalitetu tehnike nema ni malo sumnje, vrhunska je!). Da ne govorim da su prve grupe pored hendikepa nastupa pred šačicom ljudi, imali protiv sebe i mix pult koji je u njihovom slučaju podbacio.
No, onog lijepog je bilo na tone, te je ukupan dojam i dalje veoma pozitivan u nadi da će sljedeće godine sve ono što ove nije bilo na nivou festivala biti ispravljeno.
Publika se ponovo pokazala. Iako nije izgledalo dok je „zvizdan“ bio visoko na nebu, kako je padala večer, prostor parka se punio i punio i punio, da bi negdje sredinom koncerta pred pozornicom bila masa ljudi, koja brojkom nije viđena na prva dva festivala.
Thrill Blues Festival je uzdigao Trilj, ali i cijeli kraj na jedan viši nivo od onog na kojem je bio prije tri godine kad je sve počinjalo. Svaki početak je težak i mukotrpan, te se samim održavanjem trećeg po redu festivala moraju dati krediti svima u organizaciji, kako na entuzijazmu u nastojanju da pruže najbolje, tako i profesionalnom nivou, jer je s organizacijske strane sve, ali apsolutno sve bilo „kao po špagu“
Najavljujući četvrti festival po redu sljedeće godine u isto vrijeme, na istom mjestu, organizator Thrill Blues Festivala „gura“ ovaj događaj u pravcu tradicije, koja se godinama povećava brojkom koja stoji ispred imena, ali i još nešto drugo, u muzičkom smislu još važnije od nje.
Dok je pojam tradicije vezan kako uz muzički, tako i uz sociološki, ali i komercijalni faktor, postoji jedna riječ kojoj se festival opasno približava.
Prestiž!
Da, prestiž je status festivala kad sudionici gledaju da imaju Trilj upisan na listi nastupa kako bi se na njemu promovirali. U tim okolnostima, i najveći naplaćuju samo troškove i de facto nastupaju besplatno, samo da bi se mogli dičiti njime. Možda se ovaj status čini nedostižnim, ali sjetimo se prije četiri godine, u Trilju „dvojica klinaca su u garaži/podrumu razgovarali o nekom velikom blues festivalu“, …. .
Danas, on je tu, stvaran i velik.
Tempting!
