U ovoj emisiji donosim grupu koja je smisao svog postojanje našla u pokušaju, da Jimmy Page i Paul Rodgers, nakon raspada matičnih grupa, Led Zeppelin i Bad Company, naprave nešto malo drugačije od onog što su do tada radili.
Po objavljivanju prvih naznaka o osnutku, grupa biva automatski proglašena za super grupu, a očekivanja su odlazila nebu pod oblake, usprkos izjavama aktera o privremenosti trajanja grupe i tvrdnjama da grupa neće biti nastavak, ni Led Zeppelina, a ni Bad Company. Zaludu je bilo sve to, po izlasku prvog albuma, kritika, a i publika se ujedinila, ne prihvaćajući ništa van onoga što su svi očekivali. Koliko su bili u pravu, ocijenite sami, nakon sta poslušate album kojeg donosim u sklopu emisije.
The Firm je bila Engleska super grupa sastavljena od Paul Rodgersa, frontmana grupa Bad Company i Free, ex-Led Zeppelin gitariste Jimmy Pagea, ex-Uriah Heep i Manfred Mann’s Earth Bandovog
bubnjara, Chris Sladea i basiste Tony Franklina. Pretpostavljam da je daljnji opis i predstavljanje članova nepotrebno.
Uglavnom, Page i Rodgers su odlučili osnovati band i pozvali Bill Bruforda da im se pridruži za bubnjevima.
Nažalost, ovaj je bio pod ugovorom, tako da je otpao i umjesto njega je uzet Chris Slade.
Slična situacija se dogodila i sa basistom. Prvobitno je bilo zamišljeno da uzmu genijalca na fretless basu, Pina Palladina, ali je ovaj već bio na turneji sa Paul Youngom, te su umjesto njega, uzeli Tony Franklina.
U samom početku, i Page i Rodgers su dali do znanja da ne žele izvoditi materijale svojih matičnih grupa, te su se skoncentrirali na zajedničke napore u komponiranju, nadopunjujući album obradama i temama sa solo projekata.
I sad, priča ide u dva smjera.
Prvi osvrt koji slijedi, će bit kao da sam ga pisao u vrijeme kad je album izdan.
Drugi osvrt će biti ovaj današnji, sa vremenske distance od 25 godina.
Zašto dva osvrta, bit će jasnije kad ih čujete.
Evo prvoga:
Nakon raspada Led Zeppelina i Bad Company, Page i Rodgers su odlučili nastaviti zajedno. Imajući status super zvijezda, svaki njihov pokret je bio pod reflektorom javnosti. Najavljujući nove snimke i unaprijed proglašavajući buduću grupu, super grupom, mediji su stvarali atmosferu iščekivanja, a kritika je unaprijed pisala o kompozicijama koje još nisu ni nastale, kao produžetku Led Zeppelina i Bad Company.
Formula je bila strahovita, spoj brutalne sirovosti Led Zeppelina i melodičnosti Bad Company. Moram priznat, da sam i sam bio opčinjen njome i očekivao, nemam pojma što, puno rifova, puno neponovljivih melodija, puno nabijenih emocija, uglavnom puno nečega dobroga.
Album je izašao i počeo je otvoreni lov na vještice. Razočaravajućem tonu pridonijeli su i sami umjetnici, izbjegavajući kontakte sa medijima. Ostajući gladni senzacija, koje su sami nagovještavali i napuhivali do besvijesti, mediji su se okrenuli kontra jučerašnjih miljenika. Kritike albuma su išle od mlakih do razočaravajućih.
Uvrštavanje kompozicije “Midnight Moonlight” na albumu, je bivalo proglašavano očajničkim potezom Pagea, napravljen u nedostatku inspiracije. Naime, “Midnight Moonlight” je u stvari bila kompozicija, originalnog naziva ”Swan Song”, koja se nije našla na albumu Led Zeppelina, “Physical Graphity”.
Album “The Firm” je proglašen jednim od najvećih razočaranja dekade, neinventivan, monoton, bez naboja, na trenutke čak dosadan. Na njemu je vidno prisutan manirizam i rutina, u koju su upali kao kompozitori. Nedostatak svježih ideja se nadomješta predvidljivim pasažima, a za to vrijeme, glas Paula Rodgersa zvuci potrošen, miljama daleko onog pravog iz Free ili Bad Company.
Dakako, Rodgera i Pagea nije baš puno bolio stav medija i kritike, jer su od početka najavljivali da će The Firm biti nešto drugačije od svega što su do sada radili.
Odradivši jednu mini turneju, u kojoj su u Engleskoj imali samo dva koncerta, izbjegli su gaženje u megalomaniju, svojstvenu superzvijezdama tog doba.
Projekt The Firm je uskoro ugašen, nakon jednog studijskog albuma i jednog uživo. U stvari, baš kako je Page i najavio kad je izjavio: ”The Firm je grupa koja će snimiti jedan, najviše dva albuma, i odlazimo odakle smo i došli”.
Rečeno učinjeno, na zadovoljstvo mnogobrojnih u to vrijeme.
Eto, tako bi nekako zvučalo da sam ovo pisao prije 25 godina. Kao i milijuni drugih u to vrijeme, bez sluha za ono što su Page i Rodgers htjeli s ovim albumom i ovom grupom.
Druga verzija ove recenzije nas prebacuje u današnje vrijeme, i ide nekako ovako:
Nakon raspada Led Zeppelina, Jimmy Page je bio uključen u bezbrojne projekte, i to sa željom da napravi nešto drugačije, nego je radio u matičnoj grupi. Raspad grupe Bad Company je donio ideju o zajedničkom radu s Paulom Rodgersom. Sa svoje strane, Rodgers, zasićen radom u grupi, isto tako gleda da bi radio nešto drugačije. Susret dvaju lidera grupa je bio plodonosan i rodila se ideja o osnivanju grupe. Grupa The Firm je ugledao svjetlo dana i istog trenutka sva svjetla pozornica i javnosti su se uperila u nju.
Page i Rodgers su od prvog trenutka otklonili bilo kakve spekulacije oko toga koje će materijale izvoditi. Jednoglasno su ponavljali, da nikakav opus bivših grupa ne dolazi u obzir, jedino poneke teme iz solo projekata. Uglavnom će se bazirati na novim temama i pokojoj obradi van svog faha.
Da bi podvukao karakter grupe i istaknuo da u stvari, od grupe, nitko ne bi trebao imat neka velika očekivanja, Page u nekoliko navrata najavljuje da će grupa trajati par albuma. Istovremeno, naglašavajući privremenost postojanja, Page u stvari potvrđuje orijentaciju na ono, nešto drugačije od uhodanog.
Privukavši fretless basistu Tony Franklina i ne bas maštovitog, ali korektnog bubnjara Chris Sladea, The Firm ulazi u studio i snima prvi album istoimenog naziva. Album kojeg su snimili je pokazao da su svi sudionici govorili istinu. Bio je miljama daleko, kako od Led Zeppelina tako i od Bad Company. To daleko, ne znači nužno i loš. Album je bio jednostavno drugačiji. No, za auditorij, u iščekivanju novih Led Zeppelina ili Bad Company, premalo.
I sad, od izdavanja albuma je prošlo više od 25 godina.
Slušajući ga danas, jedino mogu osjetit zadovoljstvo, što album zvuči baš kako zvuči i što je konceptualno napravljen onako kako je napravljen. Zamjerka, ako je ima, išla bi na produkciju. Premda korektno odrađena, znajući usputnost cijelog projekta, nije čudo da su producenti, Page i Rodgers, imali i bolje dane.
Album odiše željom za različitošću. Teško je izbjeći poredbu s Led Zeppelinom i Bad Company. Pa kad je tako, možemo i to elaborirati.
Naglašavajući na trenutke atmosferu Led Zeppelina, uz Rodgersov vokal, koji ne pokušava imitirati Plantov, dobivamo lijepi blend pitkog, melodičnog heavy rocka. Tomu je dakako pridonijela kompozicija “Radioacitive”, koja se kao singlica popela na top liste.
Završna kompozicija “Midnight Moonlight”, predstavlja homage Zeppelinima iz njihove “Physical Graphity” faze. Kad govorimo o posvetama, onda ni kompozicija koja prethodi “Midnight Moonlight”, moj favorit na albumu, “Satisfaction guaranteed”, ne može izbjeći pečat Bad Company.
Ono što je bitno, album je preživio do današnjih dana, bez i jedne arhaične note u sebi, što ga čini svježim i ugodnim za slušanje. Tražiti nešto iznad toga bilo bi traženje nepostojećeg.
I da otklonim kritike o rutini i manirizmu na albumu. Što ako se i radi djelomično o manirizmu i rutini?
Zar i Picasso nije upao u manirizam sa svojim apstrakcijama, ali te slike nisu ništa manje vrijedne od onih iz prve edicije kubističke faze. Manirizam sam po sebi nije negativan, ako doslovno, plitko i dosadno ne kopira izvornu ideju. A govoriti o manirizmu, kad tu istu ideju reciklira u nekom drugom obliku, znači već gaziti na nekom novom polju, što onda de facto, negira definiciju samog manirizma i rutine.
Stoga, The Firm je bio jedan lijepi projekt, različit od svega što su do tada glavni akteri radili i kao takvoga ga treba gledat i ako se može, i prihvatiti.
Eto, bila su to dva osvrta na isti album i istu grupu, od istog pera, sa dvi različite točke viđenja. Uzmite jedan po želji, ali najprije poslušajte album, pa odlučite.
Ja sam odlučio!
Nošeni krilima relativnog uspjeha prvog albuma, Page i Rodgers izdaju još jedan album kao grupa The Firm, “Mean Business”.
Za razliku od prvijenca, ovaj nije polučio očekivani uspjeh, poglavito radi ponavljanja formule prethodnika. Sam album nije donio ništa novoga doli reciklažu već poznatoga i tu leži glavni krivac neuspjeha. To očito nije baš zabrinulo glavne aktere koji su ionako ustrajavali u izjavama o limitiram životu ove grupe.
To se na kraju pokazalo kao točno.
Po raspuštanju grupe, Paul Rodgers je krenuo zajedno s grupom Queen. S njima uspješno odrađuje koncerte pred prepunim stadionima, izvodeći kako repertoar Queenovaca, tako isto ravnopravno, repertoar svojih grupa, Free i Bad Company.
Imajući takav repertoar, koncert im izgleda kao presjek rock povijesti, od šezdesetih do danas. (Gledao san njihov koncert iz Ukrajine, gdje su nastupili pred vise od 300 000 ljudi. U stvari, teško je o tome pisati u par crtica. To je koncert kojeg treba odgledat!)
Jimmy Page po raspadu banda nastavlja sa bezbrojnim projektima i sa muzikom za filmove, koja mu je u zadnje vrijeme postala izazov.
Chris Slade se pridružio metalcima, “anonimusima” koji se odazivaju na ime, AC/DC, a Tony Franklin je zajedno s gitaristom John Sykesom oformio band Blue Murder.
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
Povezani članci
