Za razliku od primoštenskog ukazanja, ovaj put je Mark Lanegan posjetio Hrvatsku i sa sobom poveo pun sastav ili kako se službeno zovu, Mark Lanegan Bend. Već na samu najavu koncerta, prije pola godine, bilo je jasno da će dvorana biti premala za se sve zaineresirane. Tako se i dogodilo!
Prostor Tvornice Kulture (velika dvorana) je bio (pre) pun već za vrijeme nastupa predgrupa.
Red je da ih spomenem, bar taksativno, jer ruku na srce, rijetko, ali apsolutno rijetko predgrupe izazovu ikakvo zanimanje osim dokoličara koji uz šank čekaju početak glavne atrakcije.
Znam, sve su velike grupe i počele kao predgrupe, jasno, ali vjerujem da im je to ujedno bio i najmučniji dio karijere.
Dakle, večer je otvorio Belgijanac Lyenn, koji je s Laneganom nastupao u nas na prethodnim koncertima.
Nakon njega na scenu je izašao Joe Cardamone koji je vizualno pretakao svoju muziku u neku vrst multimedijalne prezentacije. Ne bi bilo loše da se nije čekala glavna atrakcija večeri, ovako, konačni sud za neku drugu priliku.
Mark Lanegan Bend je izašao na pozornicu i s njima sam Mark.
Bez ikakvog uvoda, pozdrava i inog uvlačenja publici u analni otvor, Mark je krenuo u svom stilu otvarajući koncert numerom koja otvara njegov posljednji album “Gargoyle”.
“Death’s Head Tattoo” je bez ikakve zadrške pokazala kakav će koncert biti i onome tko je čekao Mark Lanegana u punom izdanju, srce je počelo užurbano tuči.
Iako su očekivanja bila velika, Mark Lanegan je ne samo ispunio ta očekivanja već i dao nešto što se rijetko daje, ali zato grabežljivo uzima.
Darovao nam je mračnu esecu promašenih života pretočenu u tribalne ritmove, neurotičnu muzičku pozadinu i nesvakidanji vokal. Vokal koji mu priskrbljuje epitet „Princ Tame“.
U biti, naslanjajući se dijelom na mračni segment opusa Joy Division, Mark Lanegan kroči sigurnim koracima ka tronu i čemu tajiti, prijeti drugom Princu Tame da ga zbaci. (ukoliko Ozzy ne abdicira prije toga, a sve se čini da hoće!)
Repertoar koncerta je bio šarolik, dakako u Laneganovim okvirima.
Pored kompozicija s posljednjeg albuma “Gargoyle”, isporučio nam je baražni niz uzetih s pothodnika (“Blues Funeral”, “Phantom Radio”, “Bubblegum”)
Bez suvišnih pokreta i ikakve scenske prezentacije, Mark je suvereno plovio svojim opusom ne dajući publici da predahne.
Iako je na početku svake kompozicije reakcija publike bila očekivana, glasno odobravanje bi ubrzo utihnulo. Očito da nije bilo slučajno zalutalih na ovom koncertu, jer publika je pažljivo slušala i pratila sve što je dolazilo s pozornice.
A to je bilo mračno, obojano teškim tmurnim bojama koje ni jedan slikar ne može pretočiti na platno.
Koncert je u biti labavo bio podijeljen na dva dijela.
U prvom je Mark nastupio sa svojim bendom, potom je na sceni ostao samo gitarista Jeff Fielder, da bi im se nakon dvije kompozicije pridružila pjevačica Shelley Brien. Set su odradili na zadovoljstvo publike i koncert se nastavio u pratnji benda.
Bis je bio neminovan i nakon par kompozicija, na prve note posljednje, “Love Will Tear Us Apart”, Joy Division, bilo je jasno, to bi bilo to!
Teško je reći koji su to bili momenti kad je postalo jasno da pred sobom imamo velik koncert, jer to je mogao biti svaki, od prve do posljednje kompozicije.
Ono što pored toga ovaj koncert čini još većim jest neuhvatljiva kvaliteta koja odzvanja dugo nakon što se svjetla pozornice ugase.
Osobno, koncert je počeo s posljednjom odsviranom notom.
Danima mi se odvija u glavi, repriziraju se prizori, fragmenti, ritmovi, karizmatična figura koja stoji par metara ispred mene i šalje poruku koji rijetko tko želi čuti..
Poruku mračnog beznađa postojanja i egzistencije s onu stranu tame!
Povezani članci
1964. – 2022.
